Put nade - Treća knjiga serijala PUT

Poglavlje 2

Rastrzana između osjećaja koje osjeća cijelim svojim bićem i onima koje bi željela svim srcem da osjeća, Jordan se mrštila stojeći u svom uredu pored portala iza kojeg se pogled protezao sve do hotela gdje je započelo ono što je sada muči. Sjećanja su još uvijek bila svježa i prijetila su da je potpuno razore. Čak ni susret sa Nickom nije uspio da joj misli skrene na neki drugi, priželjkivani, smijer. Proklete bile misli u kojima je vidjela samo njega, mišićavog muškarca hrapavog glasa, zahtjevnih usana i užarenih dodira. Prokleta bila ona kada je prešla granicu s njim koju je sebi davno postavila. Proklet bio on kada se našao u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu i tako lahko zavrtio joj glavom.

Čak ni papiri koji su se nalazili na njenom poslu, zahtijevajući da im se maksimalno posveti jer posao ni pod koju cijenu nije smio trpiti, nisu mogli skrenuti Jordaninu pažnju. Sva je bila u noći vrelih poljubaca i zabranjenih dodira.

Poskočila je kao oparena kada je zvuk njenog mobilnog telefona narušio tišinu njenog ureda. Nick joj se smiješio sa naslona pozivajući je da mu se javi što prije ali ona uopšte nije željela razgovarati, ne dok ne sabere svoje misli. Pustila je telefon da zvoni u nadi da će Nick odustati i neće ponovo nazvati. Želja joj se nije ispunila. Nije prošlo nekoliko trenutaka a telefon se ponovo oglasio.

Opsovala je u sebi ne mogavši više izdržati prokletu zvonjavu. Jedini lijek je bio ili da razbije telefon ili da se jednostavno javi, jer kada Nick zove po drugi put znak je da neće odustati dok mu se ne javi.

Kliznula je palcem po naslonu pa je potom podigla telefon do uha. – Nekome očito jako nedostajem. – rekla je umjesto onog klasičnog „halo". Nikad nije bila poput ostalih žena, obično je govorila ono što je mislila. Zapravo, kod nje je važilo pravilo „što na umu, to na drumu".

Začula je blagi osmjeh sa druge strane i onu duboku notu u njemu koja joj je tjerala ugodne srse uz kičmu, a onda njegov duboki glas učini da potisne sve one misli koje su je do prije nekoliko trenutaka opsjedale.

- Očito bih te trebao posjetiti i pokazati koliko. –

Podigla je nalakirani crveni nokat palca do zuba i blago ga zagrizla nastojeći zadržati radosni cik koji je poželio izaći iz njenih usta.

- Ti bi došao do mene, sada? Prestali bi se skrivati? – upitala je iako je odgovor na ta pitanja znala. Nick se ni za šta na svijetu ne bi otkrio, ne bi pogazio svoju riječ. I prije nego je čula iritirano nakašljavanje znala je šta će joj reći.

Nick se zapravo premišljao šta uraditi. Kada je nestala prethodnog vikenda nekako su mu se stvari u glavi počele drugačije slagati. Međutim, i dalje su mu njena sigurnost i mir bili na prvom mjestu.

- Zapravo, nisi daleko od istine. – započeo je oprezno, - večeras je dobrotvorna zabava na kojoj će se davati donacije za djecu oboljelu od tumora mozga. Ne želim biti tamo bez tebe.

Jordan je ostala bez mogućnosti govora, čak i bez daha. Nekako joj je riječ, baš kao i udah, zapela u grlu i nije mogla proći dalje.

- Kad kreneš u stan, svrati do apartmana, tamo će te čekati haljina i cipele. Imaćeš dovoljno vremena da se odmoriš i spremiš do pola devet. – ponovo je zastao, - Jordan, volim te. Nemoj to nikada zaboraviti.

- I ja volim tebe, Nick. – jedva je promucala, još je bila u šoku. – O Bože, Nick, koliko te volim!

Nick se osmjehnuo znajući da je ovoga puta uspio usrećiti svoju djevojku. Ništa mu nije bilo bitnije od nje i njene sigurnosti. Baš zbog toga će učiniti sve da bude s njom ove večeri a da je istovremeno sigurna.