Put nade - Treća knjiga serijala PUT

Poglavlje 12

Evo mene konačno, sorry na greškama, ja nisam stigla pregledati prije postavljanja poglavlja. Nadam se da će vam se nastavak dopasti. Ljubim vas <3

Ima li veće patnje od one kada stojiš pored osobe od koje te dijeli samo jedan otkucaj srca, samo jedan udah, samo jedan treptaj oka, a udaljeni ste planinama bola, okeanima suza i vjetrovima nesporazuma? Postoji li jači jecaj srca od onog nečujnog koji struji venama, vibrira i potresa tijelo izazivajući znojenje ruku, nelagodu u grudima, pa vas onda žare i peku oči a vi se nastojite održati hrabrima?! Trudite se iz petnih žila držati glavu visoko i nedopustiti suzama da pronađu svoj put niz obraze zato što ne želite da vas drugi sažalijevaju i gledaju sa visoka. Upravo tako se i Jordan trudila cijelog dana da ne poklekne pod navalom osjećanja koji su joj kidali dušu i srce. Smješila se dok su joj noge gotovo otkazivale poslušnost na svaki Adamom pokret. Ništa nije moglo promaći njenim očima iako ga niti jednom direktno nije pogledala. Znala je da ga je izgubila, također, znala je da podnosi njeno prisustvo samo zbog Declana i Sheene. Isto tako, svakog puta kada je bio ljubazan prema njoj, znala je da nije zbog nje, već zbog situacije u kojoj su prisiljeni da vrijeme provode jedno pored drugog.

Ono malo nade što je imala, da joj je on poslao nekolicinu mailova dok je bila u Virginija, slomilo se poput suhe grančice a potom i izgorilo kada je u toku proslave Sheeninog vjenčanja dobila novi mail.

„Uživaš li ljubavi? Moram ti priznati da ja uživam u svakom minutu u kojem se približavam tebi. A sada... sada sam ti jako blizu, ma gotovo na dohvat ruke. Ali neka, mogu se strpiti još malo. Još samo nekoliko sati, mila moja, i držat ću te u svojim rukama, ljubiti ovim žednim usnama, voljeti ovim ranjenim srcem i urlati iz sveg glasa da si samo moja. Čekaj me još samo malo i tu sam. Stižem i ovoga puta ostajem zauvijek.

Tvoj M."

Ovoga puta je znala da to nije Adam, jer niti jednom nije uzeo mobitel u ruku, osim ako to nije bila neka njegova okrutna šala da je ponizi i osveti joj se za sve ono što je uradila. Međutim, neki tihi glasić joj je govorio da Adam nije takav. Znala je da se pokajao čak i za jedino poniženje koje joj je priušio u onoj hotelskoj sobi prije tri i po mjeseca. Vidjela je to u njegovim očima, u stiskanju vilice i onoj izdajici od vene što je iskakala na njegovom čelu svakog puta kada bi se zabrinuo. A toga dana, kada nije došla odmah u Sheeninu kuću, Adam se zabrinuo za nju. U jednom je trenutku pomislila da je to bila briga iz ljubavi, ali sada je pametnija i zna da je to nije bilo to, već nešto sasvim drugo. Brinuo je za nju kao što bi brinuo za svaku drugu osobu u onakvim okolnostima.

Shvativši da osoba koja joj šalje ove zbunjujuće poruke nije Adam već neko drugi, Jordan je osjetila nagon za povraćanjem. Neugodni srsi penjali su joj se uz kičmu i izazvali ježenje njene kože. Iako je u prostoriji bilo jako toplo, nju je obuzela drhavica i hladnoća. Imala je osjećaj da joj se čak i kosti lede.

Šta je, zaboga, značilo da će za nekoliko sati bili ljubljena, držana u naručju?! Vrtila je po glavi ko zna koliko puta tih nekoliko rečenica koje je dobila, praveći svakakve kombinacije nastojeći zaključiti ko je, dođavola, osoba koja joj ih uporno šalje.

Nije bila prestrašena, više zbunjena i zabrinuta. Strah nije bio jedan od osjećaja koje bi ikada pripisala sebi, vjerovatno ga nikada istinski nije ni osjetila, pa čak ni sada.

- Ukoliko nastaviš još nekoliko minuta da posmatraš zid, mogla bi napraviti rupu tim svojim neumoljivim pogledom. – duboki glas je učinio da poskoči na stolici. Pored nje, stajao je Graham.

Bio je zanimljiv čovjek, po Jordaninom rezonovanju, imao je tu strogu auru koja ga je obavijala i davala do znanja da se sa njim ne igraju igrice. Stasom i glasom predstavljao je osobu od autoriteta i moći, a njoj se to dopadalo. Te osobine našla je još u nekome, nekome koga je izgubila.