In Need of You

1

Scottu se ovo ne bi svidjelo.

“Htio je opuštenu kravatu”, tvrdoglavo ponavljam, ali mama ne obraća pažnju na mene. Niko ne obraća pažnju na mene osim tetke Eurice koja me htjela tješiti, ali je odustala kao i sva rodbina kada su vidjeli da ne plačem. Bila sam glavna tema minut i po - koliko im je trebalo da svi saznaju da ne plačem - pa su se vratili tješenju mojih roditelja.

Okrećem se nazad i vidim koliko ih je puno, koliko su svi shrvani. Svi su tu. Komšije, rodbina, svi iz škole, doktori, medicinske sestre, pa i poštar i dostavljač pizze. Tatu nikada u životu nisam vidjela da plače, a mama je crvena i bez vazduha već tri dana.

Cijeli školski fudbalski klub, iako je Scott prestao da igra prije četiri mjeseca, je tu i niko ne bi pomislio da su sportisti sposobni za pokazivanje ovoliko emocija na javnom mjestu. Cure iz škole otvoreno plaču. Profesori su tu, pa i trener koji se uglavnom dere, a sada stiska kraj sakoa. Nikada ga nisam vidjela obučenog u nešto drugo osim prastare sive Adidas trenerke.

Tetke, babe, djedovi, ujaci, strine - sve je u suzama. Pitam se koliko će osoblju trebati da osuše tepihe. Čak i sveštenik briše oči dok priča ono šta treba. On je obožavao Scotta, kao i svi ostali. Scott je, pogotovo kako nije mogao aktivno da igra, podučavao djecu u crkvi i uvijek vodio humanitarne akcije.

“Ti bezdušno dijete”, senilna prababa Floresa viče na mene i pokušava da me dohvati štapom, ali njena njegovateljica kroz suze je zaustavlja i objašnjava kako sam vjerovatno u prevelikom šoku.

Scott ovo ne bi želio ovako. Scott je želio plavo cvijeće, a ne bijelo. Zapravo nije želio cvijeće, ali pošto je znao da mama ne bi mogla bez toga, rekao je da mora biti bez bijelih ljiljana, sa nekim, "ne previše ženskastim", plavim cvijećem. Želio je da mu košulja bude izvučena i želio je da mu kravata bude opuštena.

“Želio je da kravata bude opuštena”, uporno ponavljam, ali opet nikoga nije briga. Velika slika stoji na stolu, iznad kovčega, sa cvijećem i svijećama. Vidi se da je malo blijed; ja sam to fotografisala prije dvije sedmice. Imali smo milion probnih slika za njegovu sahranu i ova je pobijedila. (Imao je previše opušten stav prema svojoj smrti.) Frizura mu je savršeno namještena kao i uvijek, osmijeh širok, onakav kakav je stalno bio i nije ga skidao, u onoj plavoj majici koju mu je Joyce kupila za sedamnaesti rođendan, iako se vidi samo vrh. Na jednom uhu nosi minđušu i smijao se naglas kada se Seth bunio jer je to “pedersko uho”. Kladim se da sada nikome ne smeta.

I želio je da neko pusti pjesmu Kansasa ili Queen ili LL Cool J-a ili, u posljednjem slučaju, Eminema. Ali niko ne pušta nikakvu pjesmu. Čuje se samo plač koji me čini ljutom. I Scotta bi činilo ljutim. Želio je sve drugačije, ali nee, mama je morala da napravi onako kako ona misli da je savršena sahrana: “Hoće li ljudi da pomisle da nas baš briga? Da hoćemo samo da ga ubacimo u zemlju? Je l’ to hoćeš? Je l'…?” I onda bi ponovo briznula u plač, a Moira bi krenula da je tješi i plače s njom.

Lana, moja najbolja prijateljica, izgleda lijepo i dok plače. Ona je iza, sa svojom porodicom, ali će kasnije da pomaže oko svega. Znam da joj se Scott sviđao, ali kome nije? I nije to bilo nešto posebno, samo nešto šta se podrazumijeva.

Ponovo gledam u Scottovo beživotno tijelo, pa u svoje ruke. Ne mogu da podnesem činjenicu da ga nema. On nije mrtav. On ne smije da bude mrtav. Znali smo da će da umre, ali ne sad, ne na ovaj način. Ne sa ogromnom ranom, zašivenom, na glavi i prevelikim modricama koje ne zarastaju jer nema više života u njemu da ih liječi.

A tek Seth. Jedva da imam snage da pogledam u njega. Sav je izgreban, slomljenog zgloba desne ruke, nepočešljan, izgužvane odjeće za koju se, sigurna sam, ni Moira nije potrudila da ponudi da se ispegla. Mislim da mu niko i ne prilazi i da on to ne želi. Shrvan je kao i mama. Nikada ga nisam vidjela u takvom stanju. Nisam sposobna da trenutno mislim o njegovom tijelu ili prelijepom licu, ali želim nekako da ga utješim, koliko god ne mogla da mu priđem. Ne mogu.