In Need of You

9

Narednih nekoliko mjeseci prije mog dvadeset četvrtog rođendana, radila sam više nego što sam imala slobodnog vremena i vremena za spavanje zajedno, a mama je bila sva presrećna sa ogromnim stomakom i bebećim stvarima. Izbjegavala sam Setha na poslu, jer ponekad ne želim da ga vidim. Mnogo toga se desilo, mnogo je teško biti na ovom nivou s nekim. Ako mu kažem da radimo na istom mjestu, morali bismo da se viđamo jednom sedmično ili još gore, svaki dan. A kada se viđaš s nekim svaki dan i pokušavaš da se praviš da se mnogo stvari nikada nije desilo... To je jebeno teško. Zato je bolje ovako. Uostalom, baš smo daleko, on je više sa onim klincima što prave helikoptere na upravljanje pokretima prstiju ili umom, a ja sam zatvorena u savršenim, ogromnim laboratorijama površine za ne povjerovati, uvijek u bijelom mantilu, klompama, svezane kose i zaštitnim naočalama. Ako trebam nešto, ide onaj momak Roy ili tako nešto, da donese. Ima kafeterija za kafu i pauzu za ručak, što je u redu i većina ljudi ovdje voli ono šta radi i strastveni su u vezi toga mnogo.

Početkom oktobra, mama je bila u početku šestog mjeseca trudnoće. Izgledala je kao nekada, lijepo ofarbane kose, lijepo nanesene šminke i s osmijehom na licu. Stalno je željela da stavim ruku na njen stomak i osjetim kako se beba mrda, a ja sam preko volje stavila ruku i bezveze čekala udarac koji ne želim da osjetim. Smatram to bezveznim i pomalo jezivim što znaš da te neko nerazvijeno dijete, nerazvijenih očiju i još mnogo stvari, koje se hrani preko prerađevina tvoje majke, udara tim nogama, potpuno nesvjesno. Istina da bebe vole glas svoje mame - naučno dokazano - ali je i jezivo.

Jezivo je i kad se Moira pojavi sa Joshuom, onim tipom godinu mlađim od Sama, i izgleda deset puta bolje od tebe. Ta žena ima skoro pedeset godina i sa momkom je koji ima dvadeset osam godina. Izgledaju kao najsrećniji par na svijetu. Istina je da Moira izgleda uvijek sređeno i zategnuto jer tako vodi brigu o sebi, ali to je previše. Lana i Lottie su oduševljene bebom i stalno kupuju malene igračkice i donose mami.

Preuređuju moju sobu. Scottova soba je netaknuta, osim odavno ispražnjenog laptopa i slučajno pomjerenih čarapa dok je soba usisavana. Prašine ima malo, ali znam da je mama svake sedmice čisti da bi što duže ostala onakva. Znam da to radi i da će zauvijek to da radi.

Sjedim na podu Scottove sobe i gledam oko sebe. Imao je samo osamnaest godina. Nije u redu, stvarno nije u redu, što je ovako otišao. Da nije bilo te glupe nesreće, prema doktorovim predviđanjima, bio bi još živ. Njegove slike više nisu tu. Željela sam, o, bože, sve bih dala da su njegove slike i dalje tu.

Sigurna sam da bi on bio oduševljen bebom sa zajedljivim komentarima o nastanku bebe i da bi bio ponosan na moj posao i da bi sve bilo drugačije. Seth i on bi i dalje bili najbolji prijatelji i svi bi uvijek bili nasmijani. Scottova smrt je promijenila mnoge ljude, znam da mene, mamu, tatu i Setha definitivno jeste.

Mama ulazi u sobu, sa onim stomakom i ovo je rijetkost što me ne tjera iz sobe.

"Nisam je odavno počistila."
"Vidjela sam", kažem i gledam u plafon sa naljepljenim posterima polugolih cura i bijesnih auta. Samo Scott zna tajnu trajno zaljepljenih postera koji prkose gravitaciji.

"Pa mogla bi i ti nekada da počistiš, gospođice!" Mama kaže i zbunjeno je gledam, jer izgleda kao da se našalila. Je l' ona ne zna da je ovo Scottova soba? "Dušo, i meni nedostaje, znaš to. Svima nam nedostaje i svi stalno razmišljamo o tome kako bi svijet izgledao da je on i dalje tu."

"Bio bi bolje mjesto", kažem.

"Kada budeš dolazila, čekaće te gostinjska soba", osmjehuje se i dodiruje glupi stomak. "Ne ljutiš se zbog svoje sobe?"

Odmahujem glavom. "Ne. U redu je."

"Dobro."

Nastaje tišina ispunjena mislima o Scottu. On bi protestovao. Ili bi ponudio svoju sobu bebi. Vjerovatno bi to uradio. On je divna osoba, a ne kao ja, odrasla samostalna osoba koja se ljuti što joj preuruđuju sobu za neko malo čudovište.