Between us / Z.M.

Part 5

"Gdje si ti sinoć?"

Sinoć...večer koje se ne želim prisjećati. Sve je bilo super dok 'ono' nisam vidjela. Mislim, on je šest godina stariji i vjerojatno se smije sad koja sam ja glupača.
On to vjerojatno i radi svaku večer.
Kako sam mogla biti tako glupa.
Jednostavno, samo zaboravim na njega ali ne mogu.
Svaki put kad zatvorim oči stvori se njegova slika.
Jednostavno se moram fokusirati na nešto drugo. Jedino rješenje.

"Bolje pitanje gdje si ti bila? Otišla si unutra i mene zaboravila." Krenula je nešto reći ali je školsko zvono prekinulo. Sljedi matematika.
Još mi samo to treba.

" Dobro jutro" profesorica nas pozdravi uđući u razred.
Dobro, tkome još padne napamet ići četvrtkom navečer u klub.
Normalno meni.
Sva sreća pa danas imamo samo tri sata, a cijeli vikend ću vjerojatno prespavati.
Tako je i najbolje.

Mobitel mi vibrira u džepu, momentalno se sjetim da sam zaboravila izgasiti vibraciju. Brzo upišem šifru te stavim bez zvuka.
Profesorica me neće vidjet jer smo u zadnjoj klupi.
Pritisne na ikonucu poruke na kojoj pišu tri.
Poruke od nepoznatog broja.

On se šali samnom? Nije ništa krivo napravio?!
A to što me ostavio samu u klubu i otišo s nekom kurvom?
Ne nikako.

Možda sam ga previše napala?
Ustvari,nije me briga. I tko je on meno da me zove 'Elie'.
Kreten.
Krenem ga blokirati ali mi nešto neda. Kao da imam neki čudan osjećaj. Odmahnem glavom, tjerajući nepotrebne misli te vratim mobitel u torbu, odustajući od blokiranja.

(...)

"Doma sam!" Zatvorim vrata pritom skidajući svoje,već prljave i rasparane strake te ih složim pored maminih tenisica. Obujem svoje kućne papuće te uđem u kuhinju gdje me na vrhu stola dočeka poklupljeni tanjir i porukica do njega.

Otišli smo do centra vjerojatno ćemo se vratiti do pet. Tu imaš tvoje ručak, još je toplo, prepostavila sam da ćeš doći brzo.

Voli te mama

Brzo pojedem te odnesem tanjur i operem ga.
Pospremim ostlo te uđem u sobu. Bacim se na krevet uzimajući laptop.
Upalim listu pjesama, te se odlučim pospremiti sobu. Odavno nisam i izgleda kao kaos.

Zvono na varatima me prekine u toj namjeri.
Tko je sad?
Možda je mama zaboravila ključeve.
Brzo siđem niz stepenice te otvorim vrata.
"Mam..." riječi mi ostavnu u zraku, kad ugledam njega.
Moj oči sudretno njegove i jednostavno se izgubim u njim. Ali ne zadugo. Ljutnja me opet preuzme te krenem zatvoriti vrata ali njegova noga me sprječi te odgurne vrata, ulazeći u kući.

"Zašto mi se nisi javila?" Vidjela sam da me je zvao nekoliko puta ali nisam htjela odgovoriti. Zašto bih?
"Trebala sam?" Odlučim ga provocirati, iako to nije pametno. Vidjela sam kako to završi u filmovima ali ipak, ovo je stvaran život.
Kad bolje razmislim, zašto sam ja uopče ljuta na njega? Mislim on mi jnije ništa. Ni prijatelj, poznanik, ni dečko. Apsolutno ništa.

"Da, ostavila si me u klubu, a ja sam te kao budala tražio." Nisi kao budala, nego ti jesi budala.
"Mi nismo ništa, a i onako si ti ima 'posla' " podigne ruke pod nadvodnicima te se okrenem.
Primi me za ruku te pribije uz sebe.
"Ljubomorna?" Osjetim mu topli dah za vratom.
Ostablja poljubce po vratu sve dok ne dođe do mog osjetljivog mjesta.

Prije nego se snađem ja sam u njegovom naručju te me nosi do sobe.

Vrati se u stvarnost te ga odgurnem od sebe. Nema šanse nisam toliko nisko pala.
"Žalim" odmaknem se od njega te dođem do vrata. Pokažem mu rukom prema van dok me on namršteno gleda.
Ljutnja mu se vidi u očima, a vjerujem bol u hlačama ne pomaže. Velika izbočina mu je skoro pa isparala hlače.

"Završi ovo" pokaže mi na njegovo izbočinu te se ja samo sarkastično nasmijem.
"Nema šanse, van" pokažem mu prema vratima te me on još jednom pogleda te ljutito nestane iza vrata.

Sjednem na krevet, pitajući se što se sada upravo dogodilo.