Zlatna krv

Prolog

Zlatne zrake probijale su se kroz oblake. Sunce je izviralo gdje je nebo bilo priljubljeno s morem. Uz obzor nebo je bilo ružičaste boje. More je bilo mirno kao zamrznuto, a toplina mora mi je treperila kroz kožu. U daljini, more je izgledalo kao da je posuto draguljima, koji plutaju na površini mora.

Zaronim i okruži me beskrajno plavetnilo, a slanoća mi pročisti nosnice i pomalo zapeče oči. Izronim i udahnem svježi zrak, a toplina sunca me pomiluje po licu. Nastavljam plivati prema kopnu, dok mi noge ne dotaknu glatki pijesak. Izlazim iz mora i padam na topli pijesak, mekan poput tepiha i puštam da mi toplina sunca miluje kožu, i potamni ju ako je moguće. I tako sam prirodno tamnoputa.

Ovo jutro, zapravo nije još ni jutro, iskrala sam se rano iz kuće da sama uživam na plaži. I tako nemam svog društva, školska godina je gotova, a trenutno sam u vikendici s jedanaestogodišnjom sestrom, ocem, njegovom zaručnicom i njenim bratom koji voli izvoditi psine i okretati moju mlađu sestricu protiv mene. Kad se vratim, taj dragi dečko i mlađa sestrica će mi se vjerojatno smijati, a otac će me ukoriti. Možda njegova zaručnica jedina stane na moju stranu. Da je mojih godina, vjerojatno bi mi bila odlična prijateljica.

Ustajem, obuvam šarene japanke i ogrnem se šugamanom. Penjem se uz stijene koje odvajaju Pasjaču od okoline, tako da ju je teško pronaći, a i trebate prvo prevladati strah od visina da biste došli do nje. Nije lako doći do plaže, ako trebate prvo prijeći liticu visoku stotinjak metara. Tako da je ovo jedina plaža bez gužvi u ovoj županiji.

Krećem prema vikendici oštećenim putem koji nije taknut već godinama. Vjerojatno su ga prije četrdeset godina zabetonirali i više nije taknut, tek na nekoliko mjesta zakrpljen. Kraj puta se nalazi trnovito grmlje zrelih kupina. Uberem ih nekoliko da ih pojedem putem. Ne planiram ih uštedjeti za nikoga.

Kako se približavam kući, pripremam se za očevu jezikovu juhu. I tako sam mu mnogo puta pokazala svoj stav prema autoritetu, neka se navikne. Sve je tiho i vjerojatno nitko još od njih ustao. Sreća. Nalazim kuću sa širom otvorenim vratima. Tek tad primjećujem koliko je tiho, ne čuje se cvrkut ptica ni mušica. Ova je tišina prestrašna i jeziva.

Energija u mom tijelu pomalo gubi kontrolu, znojim se, tijelo im drhti. S kontrolom energije oduvijek imam problema, još dan danas ju nisam savladala. Kako se približavam vratima, pomalo osjećam bolove u kostima. Bojim se pustiti glas i zazvati nekoga. Ubrzo kraj vrata primjećujem lokvu rubinske krvi, koja dodiruje prag. Okrenem glavu i jedva se suzdržim da ne vrisnem.

Tijelo brata očeve zaručnice je ležalo u lokvi krvi, koja mu je tekla iz vrata, kosa boje pijeska sad je bila natopljena krvlju, a zelene oči su promatrale nepoznatu točku. „Matej? Pljuskala sam ga po licu. Još je bio topao. „Matej?“ dvije suze iz mog oka kapnu mu na obraz. Maknem mu ovratnik i vidim ogrizen komad mesa na vratu. Rukom poklopim usta da ne povratim.

Misli mi se vrate na ostale. Jesu li oni mrtvi? Jesu li im tijela čitava ili u komadima? Polako koračam hodnikom i ostavljam krvave tragove za sobom. Tijelo mi još uvijek drhti, a suze mi se slijevaju niz lice. Polako ulazim u dnevnu sobu. Vidim prevrnutu komodu, razbijen televizor, a krv poprskana po zidovima. Lokva krvi se vidjela iza kauča. Polako koračam iza kauča i ugledam tijelo visokog tamnoputog muškarca, smeđe kovrčave kose kao i moja. „Tata?“ šapćem i gubim potpunu kontrolu. Kucanje srca mi se višestruko ubrzava, osjećam kako mu krv kola, znoj mi izbija na kožu, osjećam bolove u kostima, mišići mi se napinju. Vrisnem, osjetim pucanje svih zglobova u tijelu i čujem pucanje krova poviše glave. Padam na pod, u nemogućnosti da se pomaknem. Pomalo otvaram oči i ugledam rupu u krovu, kroz koju se vidjelo nebo, osjetim kako komadići betona i cigle padaju po meni. Zatim gubim svijest.