Zlatna krv

Epilog

Te noći, kad smo se vratile, okupale se i legle u krevet nakon napornih dana i noći, čula sam Karmelu kako gorko plače, kao da se vratila šest mjeseci unazad. Kad sam otvorila vrata od njene sobe vrištala je: "Pustite me na miru! Ne dirajte me!"

Nisam joj htjela smetati, kad je željela biti sama. I ja sam najviše voljela biti sama kad bi me emocije ponijele. Samo sam se vratila u krevet i pokušavala zaspati. Iako sam se osjećala kao da su iscijedili svu snagu iz mene, još mi je odzvanjalo zapomaganje sirotog dječaka u ušima, još mi je pred očima bio Ivanov pogled, još sam osjećala hladnoću Antunovih ruku.

Barem ih je dvoje mrtvo, taj koji ih je napadao, Pijavica, zbog kojeg ih i zovemo pijavice, valjda, je mrtav, Dorijan ih je nadmašio, i neće nam se usuditi približiti, naravno ako Dorijan odluči ostat' i ako mu sud preda skrbništvo nad Marijom. Koliko god Dorijan bio gad, zadnje što joj treba jest da završi u domu. Neće imat' čak ni priliku završit' fakultet, nego će joj oni za godinu dana, naći posao i izbacit' ju na ulicu.

Legla sam u krevet oko šest ujutro i zaspala oko podne, a probudila se u zoru. Okrenula sam se i vidjela Karmelu kako spava na drugoj strani kreveta. Sirotica se bojala, vidjela je kako joj je prijatelj umro, nadam se da nije vidjela što je Antun mami i đedu učinio, to bi ju još više pogodilo. Ni sama ne zna, niti se sjeća kakvi su nam bili zapravo roditelji. Bili smo im alat, a ne djeca.

Ustala sam i krenula u kupaonu, ali me Karmelin glas zaustavio. "Prošle su dvije godine."

Dobro se sjetila. Osmog lipnja dvije i šeste tata i Matej su ubijeni. Danas je osmi lipnja. "Marina želi da popodne popodne posjetimo grob."

K vragu. Ne želim posjetiti njihov grob. Zapravo želim Matejev, ali on je pokopan s tatom. Da se nekako izvučem? Mogu na sto načina, ali Matej nije to zaslužio. On jedini nije zaslužio smrt. "Dobro." rečem.

Posjetili smo grob oko četiri, Marina je izrekla malu molitvu, ne očenaš, nego neku svoju koju je smislila. Ja sam samo položila svijeće i to samo na lijevu stranu. Tu stranu sam nazvala Matejevom stranom.

"Vrijeme je." reče Marina nakon minute.

Ja još nisam bila gotova. Tek sam počela. "Ostavite mene na minutu." rečem.

"Nema minute." reče Marina. "Ja sam uzela nekoliko minuta slobodnog s posla."

"Onda idi. Ja ću s autobusom."

Marina slegne ramenima i povuče Karmelu za ruku. Vjerojatno misli da sam pošla glavom. Nagađam jer mi se nije dalo čitati joj misli. Kad su se udaljile, sjela sam na travu ispred groba. "Gdje god da si, nadam se da se lupaš glavom od zid." rečem. "Ako još imaš glavu i zid ti je dostupan. Karmela nije slaba, nije glupa. Jaka se, pametnija je nego ja, ti i stara zajedno. Možda si mislio da smo zaboravile što si nam činio, ali svega smo se sjetile. Ja sam zaboravila, ali Toni mi je vratio pamćenje. Karmela nije zaboravila. Znala je cijelo vrijeme da si šupak. Ti i ta luda stara..." stavila sam ruke na usta i osvrnula se da nekoga ne vidim. Ako me tko vidi da razgovaram s grobom, opet ću završiti na psihijatriji. "Nije važno što si nam sve činio, od onog što si ostavio za sobom. Bile smo godinu dana u bolnici, poveo si ženinog mlađeg brata za sobom, ni krivog ni dužnog. Natjerao si me da te volim i da marim za tvoj slučaj, što me umalo ubilo. Zbog toga su nas pijavice uzele za zub i ako me čuješ, znaš što se dalje događalo. Nije bilo nimalo lijepo. I ti mama, nisi bila nimalo bolja, a đedo, ne znam što da o tebi kažem. Pravo si čudovište. Odvratan si."

Više imala ništa nikome za reć', pa sam se udaljila od groba, nadajući se da ga ubrzo neću posjetiti. I tako se vraćam na ovo mjesto za nekoliko dana, možda sutra. Još moram doći Marijinoj mami i Ivanovoj babi na sprovod, a to može biti danas i sutra. Možda su čak i pokopani.