Zlatna krv

2.

Lucija

Prstima sam klizila do komonćina, da ugasim budilicu. Rastegla sam se još zatvorenih očiju. Odavna nisam ovako rano ustala. Šest je ujutro, vani je toliko hladno da mi treba jakna, a danas je i prvi dan škole, mislim moj prvi dan, što me ne veseli. Škola me nikad nije ni veselila. Godinama već čekam da ju završim i da se zaposlim. Nisam još ni sigurna bih li upisala fakultet. U Zagrebu ću teško upasti, u Dubrovniku je Ekonomski fakultet katastrofa, čak i odlični gimnazijalci ponavljaju prvu godinu po nekoliko puta, ili odustanu nakon pada. Ima još i pomorski fakultet, što me ne zanima, kao restauracija drva i papira, o računalstvu još razmišljam, a na menadžmentu jedna godina košta četrdeset tisuća kuna.

Umila sam se i oprala zube, šminku nisam stavljala jer se nikad ne šminkam, prevelika mi je gnjavaža i nemam što na licu prekrivati. Doslovno nemam niti jedan prištić. Vezala sam kosu i pustila dva uvojka da mi vise sa strane. Obukla sam plavu mornarsku majicu na tamne traperice, stavila zlatni lančić oko vrata, da nekome me naštetim. Uzela sam traper jaknu, torbu i istrčala iz kuće, ravno na autobus.

U autobusu su me mnogi čudno gledali, neki sa sažaljenjem. Da, čak me i susjedi ne vole. U ovom mjestu si proklet ako je tvoj predak, koji je živio osam koljena prije tebe, nešto učinio. Još samo šest koljena i moji potomci će biti prihvaćeni u društvu, ili sedam, ne znam.

Većina, naravno, nije znala za mene ili nije imala vremena da se bavi sa mnom. Samo me izbjegavala. Većinom Konavle zna o nama jer je tamo mama živjela kao dijete i tamo je djed učinio glupost koju nije trebao.

Kad sam izašla na Gospinom polju, hodala sam polako, jer mi se nije žurilo do škole. Neću se susresti s ničim dobrim. Svratila sam u pekaru još da uzmem burek i sok, a zatim ih pojela prije nego što sam krenula. Vidjela sam nekoliko djece kako prolaze, neku sam poznavala, neku nisam, pa sam sklanjala pogled. Većina zna kako izgledam, pa ne želim zadirkivanje prije škole.

Kad sam došla pred stubište, pogledala sam na sat. Uranila sam. Pitam se kad sam uopće krenula kad mi autobusom treba pola sata, a još sam lunjala okolo. Uzdahnula sam i krenula prema školi. Kad sam ušla u zgradu, nastojala sam nikoga ne gledati, ali sam osjećala poglede na sebi. Tako mi je bilo žao što nisam imala kapuljaču. Pokušavala sam se držati uspravno, da ne budem nečija meta. Sad pripadam najgoroj generaciji ove škole.

Kad sam ušla u razred, sjela sam u prvu klupu. U mom bivšem razredu svi su se grabili za zadnje klupe, ovaj put ne bi trebalo biti drugačije. Čim sam pomaknula stolicu, čula sam tresak ruku od klupu. „To je moje.“ Rekao je krupan dječak s kozjom bradicom. Izgledao je kao tridesetogodišnji klošar, a ne srednjoškolac.

„Dobro.“ Rekla sam i ostavila stolicu, a zatim me netko pljesnuo po stražnjici.

„Dobro dupe.“ Reče drugi klinac. „K'o da je isklesano.“ Odgurnula sam ga u stranu da prođem, ali on me zgrabi za ruku. „Đe, ćeš cvjetiću?“

Ne rečem ni riječi, nego mu opalim šamar. Na to su se ostali dječaci nasmijali. „Vatrena mala.“ Govorili su. „Vidi se čija je unuka.“

Suzdržala sam se da ne iščupam lančić i zapalim ih, kao što je moj djed učinio jednom čovjeku. Čim sam koraknula naprijed i pala sam na pod koliko sam duga i široka. Smijeh je odzvanjao razredom. Ne znam je li bilo ikoga, tko nije primijetio. „Samo me još jednom takni i letit' će ti glava.“ Čujem glas male nakaze koju sam pljusnula.

Ustala sam, ne obazirući se na ostalu djecu. Sada su sva mjesta bila popunjena, osim jednog u zadnjoj klupi, gdje je sjedila mala plavuša. Nisam ni znala da u razredu ima ovoliko djece. Sjela sam kraj te male plavuše, koja je tipkala na mobitel. Čini se da je i ona bila osamljenik. Nisam znala da ovaj razred ima osamljenike. Mala je i izgledala kao tipičan frik, lica blijeda poput mlijeka, uska, nježna lica, tako da je izgledala kao da joj je trinaest, platinasto plava kosa koja je beživotno visjela, kristalno plave oči, okružene debelim slojem crne olovke, malo viša od mene, ravna i žgoljava, sa crnim kožnim hlačama, martama i širokom crnom majicom ta kojoj je bio zeleni znak Tokio Hotela.