7.

471 46 3
                                    

Karmela

Kad je zvono označilo kraj sata, trnci su mi prošli tijelom. Satove nisam više voljela jer volim učiti, i tako imam većinom trice. Satove volim jer me tad najmanje maltretiraju. Znam da me ogovaraju iza leđa, gađaju papirićima i potežu za kosu, ali to nije ništa gore nego vani.

Stavila sam torbu na leđa i čvrsto stisnula naramenicu da mi ju netko ne otme. Progurala sam se kroz gužvu čitava, no Dijana me uhvatila i pribila uza zid. Koščata, malo viša od mene, blijede kože, riđe kovrčave kose i sitnih pjegica, nitko ne bi pomislio da bi ona mrava zgazila. Neki su je zvali Pipi Duga Čarapa, samo su joj falile pletenice, a starije generacije su ju štipale za obraze.

„Kud si krenula šizice? Natrag u Vrapče?“ Zanimljivo je što je ona stvarno mislila da se psihijatrija u Dubrovniku naziva Vrapče, a bila je odlična učenica. Zapravo je petice dobivala na lijepe oči.

„Na sljedeći sat.“ Rekla sam.

Opalila mi je taku pljusku da sam pala na pod. „Ovo je zadnji sat glupačo. Je li ti se pamćenje pobrkalo?“ Udarila me je snažno u rebra prije nego što sam progovorila. „Je li?“

„Dijana.“ Čula sam ravnateljičin glas iza leđa. „Dušo, nemoj ju. Znaš i sama da je bolesna.“

„Čut ćeš ti još od mene.“ Šapnula mi je Dijana prije nego što je otišla.

Ustala sam, držeći se za rebra. Polako sam pazila da me opet netko ne napadne. Lagana sam, pa mogu pobjeći. Jedina prednost koju imam nad drugima.

Ispred škole me je dočekao još netko gori, Orsat. Onaj tko ga je vrijeđao zbog imena, nije se dobro proveo. Orsat je staro Dubrovačko ime, pa nisam vidjela ništa loše u tome, no to je bilo jedino dobro što je imao.

Bio je previsok za petaša, visok skoro k'o i Lucija, tamnoput poput cigana, crne kose i krakatih ruku i nogu. „Kržljava, što nisi danas jela.“ Doviknuo je.

„Uništio si mi sendvič.“ Rekla sam mu.

„Onda stani da ti se odužim.“ Otvorio je Kolu i poprskao je po meni. Trebala sam znat' da ju je prije promućkao.

„Hvala.“ Rekla sam.

„Stani.“ Povuk'o me za ruku i bacio iza sebe. „Misliš da sam ti dopustio da pođeš?“

„Ne.“

„Reci glasnije.“ Udari me sad palminom granom. Nisam ni znala odakle mu. Vjerojatno mu je cijelo vrijeme bila kraj noga. „Reci!“ opet me udari. Već sam osjetila kako mi je grana ogrebla ruke i lice.

„Ne.“ Viknula sam.

„Onda. Ne. Idi. Dok. Ti. Ne. Rečem.“ Udarao me palminom granom dok sam vrištala. Pokrivala sam lice rukama i skupila noge. Naravno, nitko mi nije pomogao, a svi prisutni su me čuli, morali su. Tko bi mi pomogao, većinu nije bilo briga, ako ne i svakoga, a ostali su se bojali Orsata.

„Kako hrabro od tebe.“ Čula sam glas nekog četvrtaša ili petaša. Iskreno nisam znala dok ga nisam vidjela, to jest, dok me ovaj nije prestao tući. Mora da je bio novak kad je imao drugačiji naglasak. Stajao je na klupi, očito da bude viši od Orsata, bio je manji od mene, blijed i plav, skoro sijed. „Treba za to baš puno muda.“ Zaplješće mu.

„Treba i puno muda da se i meni suprotstaviš.“ Osmjehne se Orsat.

„Stvarno?“ dječak raširi oči. Sad sam spazila da su plave.

„Ali i treba dosta pameti da se izvučeš.“

Orsat se zaleti u plavušana, ali ovaj ga udari koljenom u prsa, skoči s klupe i proleti mu između nogu. Orsat ga stane loviti po školi, ali mali je bio brz i vješt. Orsat se nekoliko puta prosuo, pokušavajući ga uhvatiti, dok jednom nije pao potrbuške i popišao se. Tad je zaorio smijeh djece ispred škole. Neki su čak uspjeli scenu snimiti na mobitelima.

Zlatna krvWhere stories live. Discover now