Zlatna krv

10.

Ivan

2007.

Na zvuk zvona izašao sam što prije iz razreda, samo da izbjegnem Maju. Nisam mogao opet susrest' nju kako se igra sa svojim crnim čuperkom i gleda me plavim očima, koje sam nekad smatrao prekrasnim. Ne znam ni zašto sam hodao s njom, da si napokon nađem curu? Stvarno sam plitak. I zaslužio sam da me prevari. Kod svakog je tražila skoro nemoguće. Kod mene su bile dobre ocjene, a tip s kojim me prevarila je imao dobar auto.

Naravno, sve o čemu je razgovarala je bio auto koji ću kupiti kad položim vozački, a jedva imamo za odjeću, hranu i režije. Također me je tjerala da odem u teretanu i nabijem mišićnu masu. Sama mi je kupovala odjeću za spoj jer me nije htjela vidjeti u mojoj staroj odjeći. Iskreno, odjeća mi se sviđala, imala je dobar ukus, zajedno s frizurama koje mi je radila.

Nisam ju htio izgubiti, krio sam da baka ima malu penziju, pa da i Toni i ja moramo raditi da bi pokrili sve troškove. Toni ima stipendiju od faksa, ali ju troši samo za faks i svoje potrebe. On radi kao konobar, a ja u kinu prodajem karte. Oboje radimo preko student servisa.

Jedino vrijeme, kad me nije maltretirala je bilo kad je lani Kristina preminula, ali za mjesec dana je nastavila po istom. Radio sam sve da ju ne izgubim i na kraju sam prekinuo s njom. Neke bi prekid slomio, a ja se nikad nisam osjećao slobodniji.

„Đe si duše?“ Vedran me udari u leđa. U prvom srednje mi je dao nadimak Duh, jer se nisam posebno istic'o među muškima. Mnogi su tad bili niski i kržljavi kao ja. Sad je većina narasla za dvadesetak centimetara, raširila su mi se leđa i ramena i dobili su mišićnu masu. Ja jesam narastao, među najvišima sam u razredu, ali sam ostao mršav.

„Što radiš danas?“ pitao sam ga. „Ideš li na košarku?“

„Pa i ne znam. Sutra radim ujutro. Nadam se da ti nemaš problema s poslom.“

Vedran je bio jedan od onih prijatelja koji me jedini razumio. Sestra mu je lani poginula u prometnoj nesreći, starog nije vidio godinama i živi samo sa majkom. Moja raditi kao i ja, da bi pokrio sve troškove. O meni, nevidljivom Duhu, zna skoro sve, tako da mi je skoro bliži od brata.

Kad smo kod nadimaka, kad smo se na Novu godinu u prvom srednje napili, priznao mi je da je išao s Lucijom Martinović u razred, što nije bilo najbolje. Također mi je priznao da su je u drugom osnovne tako naljutili da su stolice letjele po učionici. Stolice su razbile ploču, prozore i klupe. Cijeli razred je tužio Luciju, na što im profesori nisu vjerovali, pa je na kraju cijeli razred dobio ukor pred isključenje, a do kraja osnovne su ih drugi razredi zvali Leteće stolice. Tako da ja njega zovem Leteća stolica.

Naravno kako sam i ja bio pijan, priznao sam mu sve, tko je Lucija i tko sam ja. Usput, pokazao sam mu. Bio sam siguran da se neće sjećati, ali sljedeće jutro me nazvao i pitao na kakvim smo bili drogama. Naravno, nikome nije rekao moju tajnu, samo ništa ne zna o vampirima.

„Idem ja danas. Propustio sam previše treninga.“

„I nisi puno narastao.“

Uvijek je ismijavao moju visinu. Svakome je metar i osamdeset pet bilo premalo za košarkaša. Čak ni Vedran, od metar i devedeset pet je bio među nižim košarkašima.

Izašli smo iz škole tako da smo izbjegli Maju. Nakon prekida sam joj priznao da sam švorc, bez roditelja, sa dvosobnim stanom od četrdeset kvadrata, a ona se još lijepi za mene.

„A da ju pozoveš na kavu?“ pita Vedran.

„Koga?“

„Luciju.“

„Martinovićku? Jesi li ti lud?“

„Nisam još zaboravio kako su ti sline curile kad si ju vidio.“