And Then I met You [PAUZIRANA]

2. DIO - ''Alone''

Taxi je doslovce jurio prema bolnici. Cijelim putem do bolnice sam plakala. Zašto se to baš meni dogodilo? Zašto ne mogu biti sretna kao i drugi? Pitala sam samu sebe. Auto se zaustavio pred bolnicom. Platila sam čovjeku i trčala sam prema ulazu. Ušla sam unutra i došla do pulta.

-Oprostite. Tražim obitelj Anderson. Zvali ste me i rekli da su ovdje jer su doživjeli prometnu nesreću. Kako su?-jedva sam upitala.

-Da ovdje su. Jako su loše. Trenutno su svi u operacijskoj sali. Više ćemo znati kad dođe doktor.-rekla mi je. Klimnula sam glavom i otišla u čekaonicu. Čekala sam puna 2 sata dok doktor nije izašao iz operacijske sale.

-Dali ste Vi Molly Anderson?-upitao me doktor.

-Da, ja sam. Kako su?-rekla sam sa suzama u očima.

-Nažalost jako loše. Vaš otac nažalost nije preživio, na mjestu je ostao mrtav. Vaša majka je imala unutarnje krvarenje i nismo ništa mogli učiniti. Vaša sestra je udarila glavom u sjedište i ozlijedila ju je, te je imala potres mozga. Sada je u komi. Jako mi je žao. Učinili smo sve što smo mogli.-rekao mi je doktor. Suze su mi sve siše i više tekle niz lice.

-Mogu li je otići vidjeti?-upitala sam doktora.

-Naravno. Pođite sa mnom. –rekao je. Pratila sam doktora kroz dugački hodnik do sobe. Gledala sam ju kroz staklo. Nepomično je ležala na krevetu. –Mogu li uči unutra?-upitala sam.

-Žao mi je, ali ne možete! Nalazi se u jedinici intenzivne njege i samo doktori mogu do nje.-reko je doktor. Plakala sam sve jače i jače. Stavila sam ruke na staklo koje nas je dijelilo. Osjećala sam bol. Tupu bol u grudima, koja nije prestajala. -Sophia, molim te probudi se.-jecala sam. Krivila sam samu sebe radi ovog što se dogodilo.

*Flashback*

-Sophia, pazi! Lupit ćeš se.-vikala sam svojoj mlađoj sestri. Penjala se po stolu. To je stalno radila. Bila joj je nova zanimacija. Sada se našla na podu plačući. –Rekla sam ti da se ne penješ na stol.-rekla sam joj.

-Boli, jako boli.-vikala je drući se za nožni palac. Uzela sam ga i poljubila.

-Jel sada bolje?

-Je.-rekla je grleći me.

-Hajmo se sad igrati!-klimnula je glavom.

*Kraj Flashback-a*

Sjedila sam na klupi u bolnici sva izbezumljena. Nazvala sam Jesy. Jedva sam imala snage i za to. Došla  je brzinom svjetlosti ispitivajući me što se dogodilo. Samo sam šutjela gledajući u zid. Bila sam bez ikakvih emocija, nije mi bilo do razgovora niti do ničega, kao da mi je netko izvukao dušu iz mene. Ustala sam i krenula prema Sophia-noj sobi. Počelo mi se vrtjeti u glavi i odjednom mi se zacrnilo pred očima. Pala sam na pod. To je zadnje čega se sjećam.

 (….)

Probudila sam se i vidjela sam da se nalazim u bolničkom krevetu. Pogledala sam kroz prozor i vidjela sam da je svanulo. Jesy je sjedila na stolici do kreveta. Izgledala je jako zabrinuto.

-Hej. Budna si. Kako se osjećaš?-upitala me je.

-Dobro sam. Kako sam dospjela ovdje?

-Pala si na putu prema Sophia-noj sobi.-rekla je.

-Moram odmah do nje da vidim kako je.-govorila sam ustajući iz kreveta.  U tom je trenutku ulazio doktor. –Što to radite? Kamo ste mislili ići?-rekao je.

-Doktore, moram do sestre da vidim kako je.-odgovorila sam.

-Upravo se vraćam od nje i dobro je. Sada sam došao da vidim Vas, ali vidim da ste i Vi dobro.-rekao mi je. Došao je do mene i smjestio me je u krevet.

-Morate se odmoriti.-ma k vragu i on i njegov odmor kod mi sestra leži nepomično u komi. Odjednom je u sobu uletjela medicinska sestra.-Doktore! Hitno! Pacijent u sobi 15.-rekla je. Doktor je istog trena otišao iz sobe. Soba 15! Pa to je Sophia-na soba. Brzo sam ustala iz kreveta i otišla do njene sobe. Gledala sam kroz staklo koje nas je dijelilo. Doktor i medicinske sestre su bile oko nje. Oživljavali su ju. Jedna sestra je zatim navukla zastor preko stakla. Počela sam plakati. Jesy me zagrlila. Plakala sam sve jače i jače. Bila sam sama, izgubljena i prazna kao bez duše. Doktor je izašao iz dobe i imao je tužni izraz lica. Odmah sam znala što se dogodilo.

(…….)

Došao je i taj dan. Sprovod mojih roditelja i Sophia-e. Od onog dana kad sam izgubila roditelje i sestru povukla sam se u sebe. Nisam izlazila iz sobe i po cijele dane sam plakala. Nema više moje mame, niti osmjeha moje Sophia-e. Spremala sam se za sprovod. Obukla sam crnu haljinu (http://fashionbycaity.blog.com/files/2013/03/69351_1_bombshell-little-black-dress.jpg  ), crne cipele (http://data3.whicdn.com/images/95234110/large.jpg ), te sam svezala svoju smeđu kosu u visoki rep. Jesy i Ian su me već čekali da krenemo na groblje. Vožnja do groblja je bila duga i teška. Cijelo sam se vrijeme prisjećala sretnih trenutaka provedenih sa njima. Bilo je tu i onih loših i onih dobrih. Svaka pomisao na njih tjerala me da plačem suze. Bolne suze koje nisu prestajale teći niz moje maleno lice.

Stigli smo na groblje. Jesy mi je pomogla da izađem iz auta. Kretala sam se sporo i beživotno. Sprovod je bio tužan. Svi su plakali uključujući i mene. Slijedio je moj govor. –Hoćeš li moći?-upitala me Jesy. Samo sam klimnula glavom.

-Moji roditelji i moja sestra bili su predivni i dobri ljudi. Uvijek su pomagali drugima kada im je bilo najpotrebnije. Moji roditelji odgojili su mene i moju sestru najbolje što su mogli i jako sam im zahvalna na tome. Obrazovali su me i prenijeli su mi mnogo znanja i životnog iskustva, naučili su me svemu što trebam znati. Sophia je bila jako društveno i veselo dijete. Imala je jako puno prijatelja i svi su se družili sa njom. Voljela je ići u školu, crtati, pisati, igrati se,… Nije joj bilo teško uraditi ono što joj je zadano da napravi. Hvala vam za sve što ste učinili za mene. VOLIM VAS I UVIJEK ĆU VAS VOLJETI!- spustila sam se na zemlju i plakala sam. Htjela sam da budu ovdje pored mene, da me tješe u ovim teškim i bolnim trenucima.  Sada me gledaju i čuvaju sa nekog drugog mjesta.

(….)

Prošlo je 3 dana od sprovoda moje obitelji. Cijelo vrijeme provela sam zatvorena u svojoj sobi. Uz stalne Jesy-ne nagovore da izađem van i pridružim se svijetu, nisam htjela, stajno sam ju odbijala i gurala od sebe. Nisam htjela da nitko sijedi pored mene i tješi me, da govori da će sve biti dobro. Neće. Ništa više neće biti dobro. Izgubivši svoju obitelj, izgubila sam i dio sebe. Nisam bila ona sretna i nasmijana Molly, bila sam tužna i beživotna Molly.

*Nakon tjedna dana*

Sjedila sam u dnevnom boravku i prelistavala sam obiteljske albume. Gledala sam slike i prisjećala sam se trenutaka provedenih s obitelji.  ( http://data3.whicdn.com/images/96093475/large.jpg , http://data2.whicdn.com/images/87693941/large.jpg , http://data3.whicdn.com/images/95792616/large.jpg , http://data2.whicdn.com/images/41352730/c4ba8a3592FTXJRZN_117981_c5b65f97c3_large_large.jpg , http://data1.whicdn.com/images/38268563/487658_366449120094925_1294777847_n_large.jpg Ovo sam ja! ) Kuća mi je bila u neredu, razbacane stvari i slike posvuda. Odjednom sam začula zvono na vratima.-To je sigurno Jesy.-pomislila sam. Otvorila sam vrata i ugledala muškarca i ženu srednjih godina. Žena je nosila crnu suknju, crni sako i bijelu košulju, te je imala kosu svezanu u punđu. Muškarac sivo odijelo i bijelu košulju, te je imao crnu kraću kosu.

-Dobar dan. Moje ime je Alice Cooper. Da li ste Vi Molly Anderson?-rekla je žena.

-Da, ja sam.-rekla sam.

-Ja sam Thomas Jonson. Mi smo odvjetnici gospođe King.-rekao je muškarac.

-Tko je gđa. King?-upitala sam.

-Vaša zakonita skrbnica.-odgovorila je žena.

-Moja što?-upitala sam. Ostala sam začuđena.

_________________________________________________

Evo i 2. dio. Nadam se da vam se sviđa. Vidim da vas malo čita, ali nema veze. Uživajte čitajući     :)