Cijena ljubavi [ CROATIA ]

Poglavlje 1

Rano jutarnje sunce okupalo je grad i tjeralo jesensku maglu koja se poput vela spustila nad ulice. Zraka svjetlosti udarala je kroz žaluzine jednog stana pravo uspavanom muškarcu u oči. On se krene premještati po krevetu tražeći mjesto koje još nije dotaklo sunce. Tada osjeti toplo žensko tijelo kraj sebe. Brzo se pridigne i pomalo zbunjeno zagleda u nju. Bila mu je okrenuta leđima, a njezina gusta, plava, valovita kosa rasuta po jastuku:

- Hej...maco. Vrijeme je da odeš.

Zaboravio joj je ime. Ma kakvi zaboravio, nije ga ni upamtio sinoć kad mu ga je rekla nakon nekoliko pića i izravnog nabacivanja. Zašto bi ga i upamtio, ionako ju nije planirao više vidjeti. Ona je još jedna u nizu, još jedna žena bez imena, još jedan broj, još jedna koja je sličila njoj. Visoka, plava kosa, plave oči. Da, sličila je njoj, ali nije bila ona.

- Moram li baš? Još je rano.-upita ga ona rastežući se na krevetu poput mačke.

- Moraš.-odgovori on navlačeći na sebe bokserice.- Ja idem raditi.

Okrenuo se i pogledao ju. Lijepa je tako snena i raščupana i dovraga prokleto joj slična.

- Hajde, obuci se i idi.

On navuče na sebe još donji dio crne pamučne trenirke i ode u kuhinju do frižidera.

- Dobro jutro Jack, prijatelju moj.

Obrati se flaši viskija Jack Daniels i izvuče prljavu čašu iz sudopera te si natoči dva prsta zlatno smeđe tekućine i popije na iskap, zatim natoči još jednom i zavali se u fotelju u dnevnom boravku. Zamišljeno je gledao pred sebe dok je prstom odsutno kružio rubom čaše. Za nekoliko trenutaka čuje kako se okreće ključ u bravi od ulaznih vrata. Znao je tko dolazi zato se nije potrudio ustati. Trenutak kasnije na ulaz u dnevni boravak nasloni se visok muškarac obučen u trenirku, tenisice i laganu sportsku jaknu.

- Nisi spreman?- upita pridošli muškarac.

- Ne da mi se danas trčati, pusti me.

Tog trenutka iz spavaće sobe izađe zamamna plavuša, baci pogled na svog sinoćnjeg ljubavnika i zacvrkuće:

- Voljela bih te ponovo vidjeti. Nazovi me.

Muškarac koji je maloprije stigao pratio ju je pogledom dok god nije zatvorila vrata za sobom, zatim pogleda svog prijatelja koji je i dalje opušteno sjedio u fotelji i pijuckao viski.

- Vidim da si ti već imao tjelovježbu a taj tvoj proteinski doručak mi govori da je sinoć bilo veselo.

- Bilo je u redu, trebao si doći.

- Nisu svi sami svoji šefovi, morao sam predati članak do desej sati.

- E pa Filipe ti i dalje budi papak i propuštaj dobre provode. Živio.

Ponovo na iskap popije zatim ustane i spusti čašu u sudoper pun neopranog suđa.

- Sebastijane mislim da je vrijeme da prestaneš s tim.

Filip se obraćao njegovim širokim leđima koja su se taj tren napela:

- A sa čime to bi ja trebao prestati?- glas mu je bio zajedljiv.

- Znaš dobro na što mislim, nemoj se pravit mutav. To tvoje opijanje i kurvanje stajat će te glave. Pogledaj se na što ličiš.

Filip je povisio ton i jedva se suzdržavao da ne viče. Sebastijan se polako okrenuo, crna kosa pala mu je preko zelenih očiju koje su prijeteći zurile u Filipa. Čvrsto je stisnuo snažnu čeljust da su mu zubi gotovo zaškripali.

- Nije te briga što ja radim.-Glas mu je drhtao od prigušenog bijesa.

- Vraga nije! Ti si mi poput brata i nemoj očekivati da ću mirno gledati kako se upropaštavaš radi jedne drolje.

- Ne spominji mi nju prokleta bila tamo gdje god je a ti izlazi van, nemam živaca za tvoje prodike!

- Jebi se!!

Filip brzim koracima izjuri iz stana i zalupi vratima za sobom.

Jedan dio njega zna da je Filip u pravu, no previše uživa u ovakvom načinu života da bi to promijenio. Barem ne još neko vrijeme. Prođe rukom kroz gustu crnu kosu i uputi se sobu. Izvuče iz ormara jedine čiste traperice, a zatim vidjevši da nema čistih majica zgrabi prvu bijelu košulju koja mu je došla pod ruku. Nakon što je pet min kasnije našao obje cipele na brzinu se umio i oprao zube. Izađe iz zgrade na svježi jutarnji zrak. Auto mu je ostao na parkiralištu pred njegovim uredom pa je tih pet stotina metara morao proći pješke. Godio mu je jutarnji jesenski zrak. Rješavao ga je mamurluka i bistrio mu misli. Uskoro je stigao do vrata na kojima je bijelim slovima ispisano: Sebastijan Marks- Privatni istražitelj. Sebastijan otvori vrata, pokupi poštu sa poda i baci letimičan pogled na nju:

- Struja, plin, voda, telefon...sranje. Što će mi ostati kad sve to platim.

Zaokružio je pogledom po uredu i shvatio u kakvom je neredu. Radni stol pretrpan papirima, šalica od kave neoprana, pepeljara puna opušaka, koš za smeće pun i oko njega razbacani papiri zgužvani u male lopte. Gledajući sav taj nered duboko uzdahne.

- Sranje.

Sebastijan sjedne za radni stol i upali kompjuter. Dok je čekao da se program podigne pokušao je stol dovesti u kakav takav red kad se najednom otvore vrata i u ured uđe čovjek pedesetih godina u skupom odijelu, skupim cipelama i gospodskog držanja.

- Dobro jutro.

- Dobro jutro.- odgovori mlađi muškarac pomno promatrajući došljaka.

- Trebao bi razgovarati sa gospodinom Marksom. - pogledom neodobravanja kružio je po uredu dok se s visoka obraćao Sebastijanu.- Možete li mi ga molim vas pozvati.

- Ja sam Sebastijan Marks, izvolite.

Stariji muškarac sumnjičavo ga odmjeri, no ipak nastavi.

- Poslao me gospodin Branimir Lesen. Ima jedan posao za vas i diskrecija je nužna zato sam i došao osobno. Gospodin sumnja da mu prisluškuju telefone.

Sebastijan nije ničim pokazao svoju iznenađenost ovim pozivom. Mirno je gledao čovjeka i potvrdno kimnuo glavom.

- Zar se vaš šef ne brine da bi vas netko mogao vidjeti kako dolazite k meni?

- Ja sam njegov osobni kućni pomoćnik i gotovo nitko ne zna da radim za njega.

- U redu. Kada bi gospodinu odgovaralo da dođem?

- Danas u petnaest sati u njegovom uredu. Dođite sa zadnje strane na njegov osobni ulaz, čuvari će vas uvesti u zgradu.

- Doći ću.

- U redu. Želim vam ugodan dan. Doviđenja.

On se okrene i otmjenim koracima izađe iz ureda. Sebastijan se zavali u fotelju i zapali cigaretu. Samo jedno pitanje kružilo mu je mislima.

Kakav to posao za njega ima gradski moćnik.