Stranci u braku - ZAVRŠENA

-3. Poglavlje-

Alessandro spretno manevriše zavojitom cestom koja vodi prema uzbrdici luksuzne Antonieve kuće, u kojoj je organizovana zabava povodom njegovog rođendana. Antonia sam nekoliko puta vidjela i to uvijek kada sam sa Dionisom posjećivala raskošne zabave i prijeme. Nikada mi nisu godili ti lažni usiljeni osmijesi puni ljubomore i zavisti, koji su ništa drugo do bijedna maska sloja društva u koje nikako nisam željela upasti. Dionis je bio previše sebičan da me pusti nastaviti živjeti životom radničke porodice, previše ponosan kako bi priznao svoju grešku, preveliki bijednik koji je pregazio preko mene, a nazivao me je svojom svetinjom. Zapitam se koliko je nešto njemu sveto da preko toga tako olako gazi.? Šta riječ svetinja za njega znači?

Vozač se zaustavi ispred velike željezne kapije pred kojom su postavljene četiri gorile sa slušalicama u ušima. Nakratko se pozdravi sa čuvarima, pa sačeka da se kapija otvori. Kada obje strane kapije kliznu prema unutrašnjosti, Alessandro pokrene auto. Nekoliko metara se vozimo po ukrašenom pločniku, a zatim autom ukliže na slobodno mjesto na improvizovanom parkingu za goste. Izađem ne sačekavši da mi otvori vrata, a prohladni povjetarac pomiluje moje gole noge podsjećajući me da moj um i dalje nije dovoljno napunio baterije za nove okršaje koji me sigurno čekaju. Krenem lagano koračati prema kući sa koje svijetli stotine sijalica, ne obazirući se na poglede stražara koji otvoreno upijaju moj smjeli izgled. Nečujni Alessandrovi koraci prate me u stopu, jer kakav bi on zaštitar bio kada bi pustio suprugu Dionisa Denara, najpoznatijeg čovjeka sa one strane zakona, da prepješači sama nekoliko mučnih metara?!

Uvučem vazduh kroz zube a na srce mi se spusti tone teškog kamena, kada ugledam Dionisa kako prekrštenih mišićavih ruku i raširenih nogu čeka ispred kuće. I iz ove daljine mogu osjetiti koliko mu je tijelo napeto, a ledena maska koja mu je okovala lice govori mi kako je moj izbor haljine itekako pogrešan. Pogrešna haljina, pogrešan on, pogrešan ovaj glupi brak...pogrešni cijeli naši svjetovi koje nikada nisamo trebali pokušati spojiti. Da, spojili smo ih na jedan prisilan način, učvstivši ih čeličnom žicom koja nam se toliko puta usadila u kožu opominjući nas da se ne pravimo pametni.

„Gospodine", vozač nelagodno pročisti grlo, a mojim licem obitava lažni smiješak, toliko sličan osmijesima ljudi koji se nalaze unutra.

„U redu je Alessandro, hvala. Možeš ići." Poslovnim tonom izgovori ne skidajući pogled sa mene. Alessandro se udalji, a ja se previše veselim glasom obratim Dionisu.

„Pa hoćemo li voljeni moj mužu započeti sa farsom? Ne smijemo onu elitu unutra ostaviti da dugo čeka." Glavom pokažem u pravcu kuće, a Dionisova čeljust se još više stisne.

„Šta sam ti ja rekao?!" Prosikće kroz zube korakom se približivši nadomak mene. Duhom ustuknem kada osjetim hladne talase koji nadolaze iz njega, međutim tijelom ostajem nepomična raširivši osmijeh na licu još više.

„Šta god ti rekao znaš da me ne zanima." Nezainteresovano izgovorim, dopustivši svom srcu da ispolji svu moju ne pokazanu zainteresovanost.

„Polazi!" Protisne kroz zube pa me ščepa svom ogromnim dlanom za ruku. Prokletstvo! Obukla sam ovu haljinu i nabacila izraz lica koji u njemu budi divlje zvijeri sa namjerom da ga razbijesnim. Ali ipak ne do te mjere da mi rukom drobi prste koji postepeno gube svoju prirodnu boju. Između bola koji mi se širi rukom i znatiželjnih pogleda kojim gutaju moje noge, čujem kako mi siktavim riječima koje izgovara ispod glasa daje do znanja koliko je ljut. Ne, nije ljut! Dionis se kuha u svom bjesnilu!

"Zašto nikada ne poslušaš što ti se kaže, bella", izgovori, ali jedna bezazlena riječ bella učini da mi nepoželjna toplina okupa tijelo, postepeno rastući u plamen munje koja počinje strujiti mojim tijelom. Uzvratim bezobraznim osmjehom iako bih najradije vrisnula od bola. Uzvratim mu stisak ne dozvoljavajući da vidi koliko me njegov stisak boli.