Stranci u braku - ZAVRŠENA

-9. Poglavlje-

Ne znam koliko dugo sam nakon tuširanja ostala u sobi. Deset, dvadeset minuta ili mnogo više. Znam da se doimam nepristojnom osobom ispred Alessia, Dionisovog prijatelja, međutim u svojim rukama držim podsjetnik koji me je vratio tri godine unazad. Ne znam kako sam se samo usudila vratiti suludu nadu sebi i svom umrtvljenom srcu?! Kako sam smjela pomisliti na to da mogu preći preko Dionisovog trnja koji i dalje na sebi nosi tragove sasušene krvi? Njegove, moje, Vittove...

Vittorio.

Moj najbolji prijatelj koji mi je pred očima ubijen. Moj brat kojeg sam kao mala oduvijek željela imati. Da me čuva od nemilosrdnika, da me štiti od dječaka koji su mi nudili slatkorječivost, da mi svojim zagrljajem odagna svaku brigu. I dok gledam u sliku protkanu oštrim kvržicama vremena i proticanja istog, dok mokra kap klizi preko njegovog nasmijanog lica i majice isprljane igrom, dok gledam svoje malo osmogodišnje tijelo kako mu se pokušava popeti na leđa...prokletem sebe jer ga nisam mogla zaštititi od Dionisa. Čupam ovo srce iz grudi koje i nakon svega zadrhti na sami Dionisov dodir, oživljavam sjećanja na onaj dan kada sam kroz vrisak nevjerice i bola gledala kako se crvena krv razliježe Vittovim prsima.

U grudima me počne jako stezati, od sputavanog jecaja tupa bol me guta i uzima sebi a ja drhtavim i mršavim prstima počnem brisati suze sa slike kako je ne bih uništila. Jer to je sve što mi je ostalo od mog prijatelja.

Vittorio je bio dobar dječak. Ali to se sve okrenulo onda kada mu je otac alkoholičar pronađen mrtav u njihovom kvartu. Srce mu je na sred ulice otkazalo, a nikoga u to doba nije bilo vani da mu pomogne. Vitto je bio primoran brinuti se za psihički nestabilnu majku, koja je već bila digla ruke i od sebe i od svog sina. A nakon nekog vremena u potpunosti ih je digla time što je otišla uz obećanje da će se vratiti čim prije bude mogla. Samo što se poslije toga nikada nije vratila.

Sliku vratim u ladicu gdje je odavno ležala skrivena od živih očiju, pa se zaputim u toalet sa namjerom da umijem crveno lice. Ispljuskam se hladnom vodom, obrišem lice peškirom pa se vratim u sobu. Nanesem malo korektora ispod očiju i malo kamenog pudera na crveni nos, duboko udahnem svjesna toga da koliko god se jako opirala Dionisu, srce će me još jače nanovo izdati nadom, koja na kraju uvijek donese prokletstvo grubog razočarenja.

A tako bih voljela da ne osjećam ništa.

Ni tupu, razarajuću bol, ni haos emocija u glavi i srcu, ni razočarenje kojim se svakim danom podsjećam da moram otići od Dionisa kako bih svom životu dala novi dah.

Jer ko je ikada izvojevao bitku naspram ravnodušnosti?

Ko je ikada bio toliko jak uzvisiti ravnodušnost iznad svih drugih emocija?

***

U kraljevskoj trpezariji zateknem Alessia i Dionisa u dubokom razgovoru. Stoje mi okrenuti leđima obojica sa rukama u džepovima hlača, dok kroz jedan od prozora gledaju u neodređenu tačku vani. Nakašljem se što privuče njihovu pažnju. Alessio se široko osmijehne kada me ugleda, a ja postanem svjesna trnaca koji zaplešu mojim tijelom kada pogled nakratko sudarim sa Dionisovim. Kao noć crn pogled probija se kroz moju kožu, a svojim crnilom me pomiluje, omekšava, nagovara...tjera na ivicu toga da se zapitam koliko je njegova zloba dobra po mene?

„Alessio." Nasmijano izgovorim a on se u nekoliko koraka nađe ispred mene i privuče me u snažan neočekivani zagrljaj. Zatečena njegovim pristupom, nespretno mu uzvratim a on me svojim riječima izgovorenim tiho na uho, udari u samu srž bola.

„Biće sve u redu." Odmakne se od mene sa istim osmijehom na licu, pa me povede do stolice na kojoj inače ne sjedim. Smjesti me tik uz Dionisa koji sjedi na početku, a on se smjesti do mene.