Stranci u braku - ZAVRŠENA

-14. Poglavlje-

Sa njim sam uvijek nosila crnu boju u sebi. Dragocijeno sam štitila mrvice stare sebe, ali već je odavno jasno kako sa njim postajem ono što nikada nisam bila.

Mrzila sam ga.

Bio je oličenje nestvarne muške pojave pred kojom bi i najpoštenija djevojka drhtavo rastvorila usne i usisala u sebe nemoral koji je u talasima navirao iz njega.

Mrzila sam ga.

Zarobio me je rđavim okovima požude koji su mi zamutili vid osjećanjem da sam ja za njega nešto više od hladne bezosjećajne supruge.

Zaista sam ga mrzila.

Jer nije bio onaj za koga sam mislila da ga volim snagom lude ljubavi. Ali nakon kobne pogreške shvatila sam da je moja mržnja zapravo bila ljubav. Ljubav prekrivena hladnoćom koja nam je oboma davala pogrešnu sliku naših života. Zar je moralo desiti sve što se desilo? Zar smo morali biti slijepci pored zdravih očiju?
Mrzila sam ga više od sebe....

***

„Samo sam došla da provjerim kako se držiš?" Rina proviri kroz odškirinuta vrata.

„Dobro sam." Odgovorim zagledana kroz otvoren prozor sobe u kojoj sam provela najbolnije godine svog života. Proljeće je u svom punom zamahu. Zelenilo se prostire na sve strane, zrake sunca obasjavaju okolinu po cijeli dan, a ptice su jedva dočekale pustiti svoje pjevne glasove. Sve je živo. Samo što ja nisam.

Osjetim kako Rina zausti sa namjerom da mi izgovori poneku ohrabrujuću i motivacionu riječ, ali odustane. Jer mi ih je za ovo vrijeme rekla i previše.

„Ah, Kjara, šta ću ja sa tobom?", duboko uzdahne. Nasmijem joj se, jer ova žena ne liči na ovu Rinu na koju sam ja navikla. Mirna i Rina koja je na riječima oprezna, i samu me takvom pravi. Mirnom...a ja to ne želim da budem. Želim da vičem, da porušim sve što se da porušiti, da iskočim iz ove kože koja me svojom čvrstinom steže i od koje polako nestajem. Toliko toga želim, a ne činim ništa. Kao da sam se na jedan krajnje poražavajući način pomirila sa svim izdajama koje su mi velikodušno servirane.

„Ništa." Odgovorim bezbojnim glasom.

„Rina, ja više ne znam šta ću sama sa sobom. Šta da radim? Kako da preživim sve ovo? Kako da izdržim a da me moje psihičko stanje opet ne baci na samo dno? Iskidana sam na dijelove, slomljena na komadiće...od mene nije ostalo apsolutno ništa što bi mi dalo neku nadu da mogu ponovo početi sve ispočetka." Oči mi se napune suzama dok mi se dah na momente gubi. Misli su mi u opštem rasulu, a ruke su i dalje žedne pravde koju na svojoj koži još uvijek nisam osjetila.

„Žao mi je." Tiho izgovori, ulazeći u sobu potom zatvarajući vrata za sobom.

„Dionisu treba biti žao za sav ovaj haos i bol, a ne tebi. I tebe je povrijedio baš kao što je i mene. Ovo nisu noževi u leđa. Ovo što nam je on napravio...to su noževi u srce, dušu u svaki onaj dio tijela koji može voljeti...", priđem joj sporim korakom, pa stanem ispred nje.

„Ja sam se predala, Rina. Ja sam se predala onog momenta kada sam na svojim rukama držala Vittovo tijelo i kada sam Dionisa počela prezirati. Život mi je uništio, ali mi je dao i dobru lekciju. Ja sam njega kovala u zvijezde, on je mene bacio u blato. Ja više nikada neću biti ista."

Rina mi prstima nježno pobriše suze za koje i nisam svjesna da padaju. Potom podigne dlanove do moje kose, i da mi najnježniji dodir ikada. Zažmirim osjetivši kako mi bol zatvara dotok vazduha i kako me guši. Minut do dvanaest je. Minut je do kraja. Minut je do oslobođenja. Minut je sav moj kolaps. Dvanaest je moj konačni spas...