Muka mi je.
Od njega.
Od njegovog lijepog lica, masivnog tijela, skupih odijela skrojenih po mjeri koja uvijek savršeno prijanjaju uz svaki predivni prevoj njegova tijela. Muka mi je čak i od njegovih odmjerenih i unaprijed planiranih pokreta kojima ostavlja dojam elegantnog i uvaženog gospodina bez ijedne mane koja bi pokvarila prividnu sliku savršenstva. U njemu ne leži ni slovo s od savršenstva. Preko njega je iscrtano veliko slovo đ, koje nije dovoljan pokazatelj koliko je on đubre ustvari.
Tišinu oko nas ispunjavaju udaljeni pokreti posluge koja ni na tren ne želi mirovati. Odajemo zahvalnost našem gospodinu, često ponove, ne shvatajući kako je uvaženom gospodinu njihova zahvalnost jednaka nuli. Još koji minut, a zatim ću uredno odložiti ubrus pored tanjira, prekrstiti nož i viljušku kao znak da sam sita, otpiti ostatak vode iz čaše a zatim odgurnuti stolicu i povući se u svoju sobu. Tako biva svake večeri. Tiha, napeta večera, bez pitanja i odgovora, a zatim svako svojim putem. Zašto se zamarati sa sitnicama poput one; kako si proveo/la dan.? Nema potrebe. Jasno je kako on provodi svoje dane, jasno je kako ja provodim svoje. On burno, ja povučeno. Navikli smo na tu ustaljenost za koju nisam ni u najluđim snovima pretpostavila da će se baš meni desiti.
Tiho zveckanje pribora za jelo mi dobuje po glavi kao grad iz vedra neba. Pričinjava mi glavobolju koju bez aspirina ne mogu potisnuti, a imam osjećaj kako gad koji sjedi sučelice meni, neizmjerno uživa u tome. Moja bol je njegov užitak. Moja nekadašnja ljubav prema njemu je njegova pobjeda kojom mi je jasno poručio kako je sve zapravo bila jedna ogromna laž. Dobra stvar je činjenica da sam na vrijeme shvatila sa kim imam posla. Loša stvar je ta što je već bilo kasno da se iskobeljam iz njegovih šaka posutih otrovom, čiji učinak je jednak ubodu škorpije. Trenutan, smrtonosan i bez puno posla.
„Ne dopada ti se hrana?" Njegov mračni glas odzvoni kraljevskom trpezarijom, a meni se dah na trenutak zaustavi u plućima. Nečujno ga ispustim, pa bez podizanja pogleda sa izrešetane hrane na tanjiru, odgovorim.
„Dopada mi se." Siguran, čvrst ton kojim mu jasno stavljam na znanje da više nisam zaljubljena dvadesetogodišnja klinka kakva sam bila prije dvije godine.
„Onda se prestani igrati jebenog hokejaša." Riječi mu se cijede kroz tanki prorez predivnih usana, a ja dobijem poriv da viljušku u mojoj ruci zabodem u njih.
„Ne uzbuđuj se previše, i hokej je za ljude. Ili je ljudima dozvoljeno baratati samo pištoljima a ne palicom?" Smjelo odgovorim na njegov prigušeni bijes, nabodem na viljušku komadić teletine, pa podignem pogled prema olujnim očima čija me snaga vjetra pokušava nanovo slomiti. Prinesem viljušku usnama, sklopim usne oko nje, spustim kapke pa zadovoljno zastenjem.
„Voljena, za tvoje dobro bolje ti je ne izazivati me. Previše dopuštaš sebi." Podignem kapke prema njegovim hladnim očima boje viskija sa tragovima tamnog mahagonija, pa se podrugljivo nasmijem.
„Ja ne izazivam. To nije u mom interesu. Trenutno uživam u odličnoj večeri, jer je ova izuzetak koliko mogu vidjeti. Progovorio si." Suzi oči na mene, a moje tijelo se drži u pripravnosti jer znam da mu malo fali da ne skoči sa stolice kao razjareni lav. Nikada nije fizički nasrnuo na mene, jer je on onaj tip muškarca koji bi sebi prije odrezao ruku neko tu istu ruku podigao na ženu. Međutim one povrede unutar mene koje je nanio ne mogu se porediti ni sa bilo kojom drugom povredom.
„Dopusti da pogodim šta je u tvom interesu.? Ubistvo na spavanju, odlazak iz ove vile, ili nešto treće? Da pokušaš vidjeti dalje od onoga koliko si sebi zacrtala, uvidila bi kako stvari stoje. A moje riječi i nisu neko iznenađenje, sa obzirom da si me svaki prethodni put odlučno ignorisala." Da, to je istina. Svaki njegov prethodni pokušaj razgovora sam samo propustila kroz uši, ali ne znam zašto sam ovaj put odgovorila. Možda sam željela slušati njegov glas i njegove riječi ma kakve god one bile. A ne, neću ići tamo gdje ne treba. To je davno završeno.
VOCÊ ESTÁ LENDO
Stranci u braku - ZAVRŠENA
ContoJa sam onaj rub provalije po kojem on zatvorenih očiju korača, znajući da i najveći potresi koje pokušam uzrokovati, njega neće pomjeriti sa ustaljenog mjesta. Voljela bih imati dovoljno jak adut kojim bih mu oštetila čvrste temelje, ne ostavljajući...