Stranci u braku - ZAVRŠENA

-12. Poglavlje-

Očajna, uplakana, izgubljena u valovima vlastitog života, zurim u djevojku ispred sebe. Nadlanicama brže-bolje obrišem mokre obraze iako znam da mi to neće nimalo pomoći u skrivanju onoga što je na prvi pogled svima vidljivo. Žena okovana tugom...

Iako me boli gledati u crne oči baš poput njegovih, u lice ispunjeno onim istim predivnim crtama koje su i Dionisu darovane, u cijelu njenu pojavu koja odiše istom hladnoćom kao i njen brat, moje srce ispuni tračak one nada koju sam nekada usput odgurnula od sebe. Dionis me svojom užasnom vrelinom ledi. Rina me svojom hladnoćom grije. I u tome je razlika među njima.

Ona nije on.

Nesigurno zakoračim u salon prepun blještavila i luksuza, ne znajući kako da se postavim prema njoj. Da li kao prema još jednom Denaru koji ne zaslužuje da mu se obratim, ili kao prema prijateljici koju sam, u Rini, imala ranije?

„Ciao Rina", izgovorim promuklim glasom, postavljajući svoje urođene damske manire na sami vrh mojih postupaka. Rina ne zaslužuje da se prema njoj ophodim kao prema njenom bratu. Iako nose istu krv Denarovih, to ih ne čini istima.

Gledamo se nekoliko dugih sekundi, i kao što kod mene damski manir preovlada, kod nje urođena hladnoća ispliva na površinu.

„Nemoj ti meni 'ciao Rina'", ozbiljno izgovori. Na tren me pokoleba svojim stavom, a onda osjetim kako mali gram ogromnog tereta odlazi sa mojih leđa, jer ja više nisam sama.

„Zar nećeš zagrliti svoju staru prijateljicu?" Blago mi se nasmije pružajući mi prijeko potrebno olakšanje, a osmijeh čiste sreće obasja moje lice. Kako je lijepo biti sretan nakon godina jada. Kako je lijepo znati da konačno imaš nekoga ko će ti biti potpora i rame za plakanje. Kako je olakšavajuća pomisao da više nećeš biti usamljenik u iscrpljenom životu i da ćeš imati nekoga ko će ti dane ublažiti a ne zatrovati smrtonosnim otrovom.

Iduće sekunde sam u Rininom zagrljaju. Stežemo jedna drugu; ja na ivici beznadežnosti, ona prijateljski utješno.

„Gospode Bože, Kjara...", glas joj prepukne. Ne usuđujem se više bilo šta izgovoriti. Emocije me preplavljuju. Osjećam se kao onaj izgubljeni brod koji je pronašao prečicu do svoje luke; kao žena koja daleko na horizontu raspoznaje dio svog života; kao ono more koje počinje dodirivati svoje kopno.

„Sama sam...", jecaji se prolamaju iz mene,"sve mi je uzeo...", počinjem na glas da ridam, ne suzdržavajući se. Što se više suzdržavam to je gore po mene. A sada kada navala svega proživljenog po ko zna koji put izlazi kroz moje suze, ponovo se ne osjetim bolje, jer znam da u meni postoji još toliko toga što tek trebam ispoljiti.

„Šššš, znam Kjara. Znam sve. I tako mi je žao zbog svega." Njena iskrenost dopire do mene poput osvježenja. Dionis me je toliko dugo trovao gadostima, da mi sada Rinina iskrenost i podrška dođu kao melem na ranu. I osjećaj je predivan.

„Falila si mi Kjara. Mjesecima pokušavam doći do tebe, ali svaki moj pokušaj, Dionis je izjalovio. Kao što je tebe otuđio od svijeta koji njemu nije po volji, tako je i sam sebe otuđio od svoje porodice. Ne pravdam ga, ni najmanje. Osuđujem svaki njegov bijedni postupak kojim ti ubija najljepše godine života, ali mi i dalje nije jasno...zašto? Zašto ti je sve ovo učinio, kada smo vidjeli njegovu borbu kada je vaša veza bila u pitanju? Kako je čovjek kao što je moj brat, povjerovao riječima onih koji vam nikada nisu željeli dobro?" Prigušeno šapće u moju kosu, a zatim se odmakne od mene. Ruke sa mojih ramena premjesti na moje obraze tjerajući me da je gledam u oči. To i učinim. Stid što me Rina vidi u ovom sramotno očajnom stanju, i olakšanje što nekome mogu ispričati svoju priču, prepliće se mojim tijelom dovodeći me do samog ruba živčanog sloma koji mi se danima prikrada.