Oduvijek sam voljela oblake. Jednostavno bi ležala i promatrala ih. Moja majka je često znala govoriti da samo posebni ljudi mogu vidjeti oblake. Svatko ih može gledati ali jedino ljudi s maštom ih mogu vidjeti. Danas je jedan od dana kada samo želim ležati i gledati ih. Ali i da želim nešto drugo ne mogu. Nasmiješila sam se kad sam vidjela kako se oblak pretvara u malog psića a zatim skuplja i postaje kornjača.
Rukom sam potegla posteljinu na miki mausa što je još jedna od stvari koje se kod mene nikad neće promijeniti, nikad neću odrasti. Ustala sam se iz ležećeg položaja i nogama dotakla hladne bolničke pločice zbog čega sam zadrhtala. Zatvorila sam prozor koji je unosio zvuk zavijanja vjetra a zatim je vjetar zamijenio nečiji smijeh.
Soba pored moje odisala je srećom koja se mogla naslutiti samo slušajući taj smijeh.Znate, nedostaje mi sreća.Ja jednostavno nisam osoba koja je sretna. Obitelj sam izgubila prije 2 godine a tada je sve počelo ići naopako,počevši od moje bolesti.
Vratila sam se u krevet i zašuškala pazeći da ne istrgnem iglu iz ruke.Drugom rukom sam potegnula zip od sive trenerke i zakopčala je sve do grla.
Netko je na vrata pokucao i lagano ih otvorio. Cura ljubičasto plave kose se nasmiješila.
«Mogu li ući?» Upitala je sa smiješkom. Ustala sam se u sjedeći položaj popravljajući svoju beani kapicu.
«Naravno»Promrmljala sam pomalo sretno jer odavno me nitko nije posjetio.
Djevojka u rozoj trenerki je došla do mene i pružila mi ruku.
«Gemma, drago mi je .Znaš, ja sam u sobi do tvoje.»Nasmiješila se a oči su joj sjajile takvom srećom.
«Lora ,drago mi je» uzvratila sam «Ti si nova ovdje?» Upitala sam je na što se ona nasmiješila a ja sam se zavalila nazad u krevet grčeći se od bolova koje me u zadnje vrijeme ne napuštaju.
«Je li ti ja možda smetam?»Zabrinuta me upitala očito vidjevši da mi nije dobro.
«Ne ,ne, samo nisam dobro.» Pokušala sam se nasmiješiti.
«Oh, ja bi morala ići, znaš danas su mi pregledi.,ali vidjet ćemo se još»Promrmljala je ispriku
Klimnula sam glavom a ona je još jednom upitala «Da li da ti zovnem med. sestru?
Odmahnula sam glavom a ona je izašla. Ipak, znam ja da je meni kraj. Nema tu pomoći.
Sklopila sam oči i utonula u san. Mjesto gdje mogu slobodno živjeti.Mjesto bez boli.
ZNAM DA JE KRATKO ALI NASTAVCI ĆE BITI DUŽI:NADAM SE DA ĆETE ČITAT I DA ĆE VAM SE SVIDJETI.
YOU ARE READING
GIVE ME LOVE/OBEĆANJE /n.h./
FanfictionOna je znala da joj je došao kraj.Smrt je došla po svoje.On nije želio u to vjerovati.Vjerovao je da će se ona izvući. Ona je željela sreću a on joj ju je omogućio.Da li je njegova ljubav dovoljno velika da je spasi? A da li je ona njegova bitna živ...
