GIVE ME LOVE/OBEĆANJE /n.h./

Sedmo poglavlje

Skočila sam s kauča i zapanjeno gledala prema vratima. Trznuvši se iz sna malo sam se zaljuljala i nakratko mi se crnilo navuklo na oči. Kad mi se vid vratio okrenula sam se i uočila Lukea koji je nakon odguravanja pao na pod i zauzeo sjedeću pozu. Očima je pratio svaki naš pokret . Ustaknula   sam korak prema natrag kad se ljutiti dečko zaletio prema meni. Ruka koja se odjedanput pojavila na mojoj nadlaktici prisilila me da se okrenem i suočim s bijesnim pogledom. Trznuo je rukom i povukao me prema van.

„Pusti me, to boli“ Prosiktala sam kroz zube a pred licem mi se pojavila scena njegovog izlaženja iz Barbarinog stana. Zamislila sam se a u obrazi su mi se zažarili pod negodovanjem u ovoj situaciji.

Odvlačenjem u kojem nisam nimalo sudjelovala ako izuzmemo moje izvlačenje iz njegovog prejakog stiska, našli smo se u njegovom stanu za kojeg sam tek sad shvatila da je dva kata iznad Lukeovog stana.

„Niall pusti me“ S malo povišenim glasom sam se okrenula sasvim prema njemu a njemu je bijes zauzeo cijelo tijelo. On je podigao ruku i prošao kroz kosu čiji su plavi pramenovi stršali svaki na svaku stranu. Zbilja je i ljutit nedvojbeno  izgledao privlačno .

„Što si radila s njim?“  Nadvio se nad mene i svojom visinom me zakrio tako da sam se osjećala sasvim slabom. Podigla sam glavu i zbunjeno se okrenula te pošla prema dnevnoj sobi.

„Ništa, gledali smo filmove“

„A da?“ Ljutito je koračao prema meni  i zastao kraj zida koji je odjeljivao dnevnu sobu od kuhinje.

Sjela sam na kauč i skupila noge te ih obujmila rukama.

„Što bi to trebalo značiti?“ Niall je i dalje zahtijevao odgovor koji je i sam po sebi bio glupost.

„A zašto bi se ja trebala tebi opravdati?Pa nisi mi nitko.“ Ni ne promišljajući što govorim i ovaj put mi je jezik bio brži od pameti. Pohvalno. Ali istina je i ovaj put sakrivena. Kako reći ovom plavookom prekrasnom dečku da su moji osjećaji prema njemu svaki dan sve veći i veći. Kako mu reći da žudim za njegovim poljupcima i zagrljajima. Pa kako reći kad se znamo tek 2 mjeseca?

Niall je zapanjeno pogledao i napućio usne a već u sljedećoj sekundi se naslonio na zid. Oči su mu neprekidno gledale po prostoriji uspješno izbjegavajući moj pogled. Ruke je prekrstio te su mu mišići na rukama zategli majicu.

„Nitko?“ Upitao je a ja sam se istog trena prekoravala u sebi zbog nepromišljenosti.

„Niall, oprosti nisam tako mis- “ Ruku je podigao u znaku da prestanem govoriti.

„Sasvim si u pravu. Ali što još uvijek radiš ovdje?“ Rukom sam pomakla nestašni pramen kose i pogledala u dečka koji je razočarano izrekao posljednju rečenicu i stubama otišao na kat. Nedugo nakon toga se čuo mlaz vode.

Ustala sam se i pošla prema sobi. U jednom kutu je stajao ruksak. Pokupila sam svoje stvari kojih nije bilo mnogo te se još jednom okrenuvši izašla van. Ključ sam ostavila na krevetu kao i mobitel i još nekoliko Niallovih darova kojima sam se bunila. Mlaz vode se još uvijek čuo a ja sam zatvorila vrata što nečujnije i napustila zgradu. Suludo je što sam uopće mislila da bi nešto moglo biti s nama dvoma. Ironično sam se nasmijala zamišljajući nas kao par.

(…)

Ubacujući posljednji novčić i birajući broj na govornici u sebi sam se molila da se osoba sa suprotne strane javi.

„Halo?“ Mogu reći da mi je kamen pao sa srca kad se javila.

„Lora ovdje“ Progovorila sam okrećući se prema gustom londonskom prometu koji se odvijao iza mojih leđa.  Grupa užurbanih ljudi je okupirala ulice.

„ Lora? Nemoguće“ Mali smiješak mi se pojavio na usnama.

„Bell, ja sam“ S druge strane linije se začuo jecaj a onda i plakanje.

„Mislila sam da si mrtva“ Još jedan jecaj a onda i šmrkanje nosa se začulo.

„Bell, trebala bi mi usluga“ Okrenula sam se i primijetila da dvoje ljudi iza mene čeka na govornicu

„Reci Lor“

„Jel' mogu biti kod tebe mjesec-dva, dok se ne snađem malo“

„Naravno, požuri očekujem te“

Nakon što mi je rekla adresu zaustavila sam jedan od žutih taksija i govoreći mu adresu uputila se prema njegom stanu. Dugi redovi  stabala se činili ulicu urednom a pravilno poredane kuće su me posjetile na djetinjstvo. Taksist se zaustavio ispred ogromne bijele kuće i kad sam mu dala novac izašla sam iz auta s ruksakom na ramenu i krenula prema vratima.

Pozlaćena vrata su se otvorila i na njima je stajala crnokosa djevojka sa smeđim očima zureći u mene kao u duha. Na slabom lahoru njega se haljina njihala dajući joj neki zanosan izgled.

„Lor“ Ravnodušno je progovorila i onda nasrnula na mene stišćući me u čvrst zarljaj. „Ne mogu vjerovati“

Pogledala me još jedanput a onda se pomaknula s vrata tako da mogu ući unutar.

„Vidim ništa kod tebe novo“ Promrmljala sam a ona se nasmijala.

„Da, još uvije sam razmažena bogataševa kći“ Uz smijeh je izgovorila prateći moj pogled koji je istraživao raskošnu kuću. „predivna je , zar ne?“  Nasmiješila sam se unatoč čudnom osjećaju koji se u meni odvijao.

Bell znam oduvijek, doslovno. Još u djetinjstvu smo bile nerazdvojne a kao prve susjede odrasle smo kao sestre. Sjećam se da bih uvijek kad bi me pitali jesam li jedinica rekla bi „Ne, moja sestra je Bell“.  Nažalost život nije idealan i nesrećom mojih roditelja i mojom bolešću odvojile smo se.

Bell je razdragano hodala oko mene pokazujući mi kuću koju je dobila od oca nakon što je završila školu i diplomirala. Dovela me do jedne sobe i rekla mi da je odsad moja. Nisam se osjećala dobro ali to je vjerojatno posljedica cijelog današnjeg uzburkanog dana.

„Lor, jesi dobro?“ Odmahnula sam glavom i sjela na krevet spuštajući  ruksak koji mi je sve do sad stajao na ramenu. „Bolje bi bilo da malo odspavaš“

Kimnula sam glavom još jednom i uvukla se u topli pokrivač osjećajući se tako bar malo zaštićeno. Prije nego što sam zaspala pred očima mi se pojavilo jedno lice, jedne oči , jedan smiješak. Niall.

SORRY TREBALO JE BITI MNOGO DUŽE ALI IMAM NEKIH PROBLEMA S KOMPOM...UGLAVNOM HVALA VAM NA MNOGO ČITANJA I KOMENTARA. NASTAVAK NAKON 65 READS, 15 VOTES I 8 DUŽIIIIIIH  KOMENTARA. VOLIM VAAS