Prvo što sam vidjela kad sam otvorila oči su bili šareni baloni .Bolje rečeno mnoštvo crvenih ,plavih, žutih i zelenih balona je prekrivalo moj prozor tako da se nebo nije moglo vidjeti. Crvene zavjese su bile navučene i nisu dopuštale svjetlosti da uđe. Sigurno djelo one cure od jučer.
U rukama mi je i dalje bila igla a oko glave mi je stajala cjevčica s kisikom. Pažljivim pokretom sam ju skinula i ustala s kreveta. Balone sam pomaknula s prozora, odmakla zavjese i zagledala se u nebo koje je danas bilo savršene plave boje bez ijednog oblaka. Mogu reći da je ovo jedan od rijetki sunčanih dana u Londonu .Pa, ni sama ne znam kad je zadnji dan bilo ovako sunčano .Opet sam pogledala u nebo, škiljeći. .Ponekad nisam razumjela svoju opsesiju oblacima ali na neki način mi se sviđala.
Sa sebe sam skinula trenerku i obukla crne tajice koje su visjele sa mene zbog moje pretjerane mršavosti uzrokovane kemoterapijama. Ipak 40 kg za 160 cm je malo. Uzela sam zelenu hoodie majicu i navukla je preko sebe i vratila se u krevet.
Preko mog noćnog ormarića sam primijetila papirić koji je bio ispisan krasopisom 'Nadam se da si dobro. Gemma .See you soon'.
Maleni smiješak mi se pojavio na usnama kao i potvrda da je to bila Gemma. Ta cura mi je pomalo prirastala srcu.
Ubrzo je medicinska sestra ušla u moju sobu s novom dozom tableta i doručkom. Tipično.
«Hej Lora. Kako si danas?»
Plavokosa djevojka koju poznajem otkad sam došla ovdje se nasmiješila i rukom mi pomazila glavu .Bila je jedna od prijatnijih osoba ovdje što je vrlo rijetko u današnjem svijetu. Njene zelene oči imale su kontrast s njenom kosom i rozim usnama.
«Znaš, uplašila si nas sinoć»
«Što ?Što je bilo sinoć?»
«Lora, imala si napadaj, zar se sjećaš?»
Protresla sam glavom u smislu 'ne' a onda mi je ona objasnila i dodala pladanj s doručkom. Napustila je sobu a ja sam stavila kapuljaču na svoju ćelavu glavu i podigla poklopac s pladnja dopuštajući mirisu slanine i kajgane da se proširi ovom bijelom bolničkom sobom. Iz šalice se pak širio miris mente ,meni omiljene.
«Je li mogu ući?»Radoznala glava me upitala.
«Naravno Gemma.»Danas joj je kosa bila skupljena u neurednu pundžu a na sebi je imala crvene tajice i bijeli gornji dio trenerke.
«Danas si bolje?»Upitala je i uzela mi komad slanine s tanjura.
«Da» Usne su mi se izvile u osmijeh.
«Poplašila sam se kad sam čula da si loše ali me nisu htjeli pustiti k tebi. Pa evo tek sad sam uspjela doći. Znaš kasnije mi počinje terapija.»Pokušavala je održati osmijeh na licu ali o bolesti se ne može govoriti sa smiješkom pa joj je tokom razgovora ostala samo tužna faca.
«Bit ćeš ti dobro» Uzela sam komadić kruha i nemarno ga žvakala.
«A ti inače nemaš baš posjeta?»
«Ne»
«Zašto?»
Misli su mi odlutale na to da nemam porodicu, da sam ja živuća uloga iz knjige Pave sam u svijetu.
«Gemma ,ne bi o tome. A što je s tobom?»
«Pa svakog čas-» U rečenici ju je prekinulo naglo otvaranje vrate i upadanje više ljudi u sobu.
Jedan dečko je dotrčao do Gemme i čvrsto je zagrlio a ostatak 'ekipe' je ležerno ušao i sjeo do mene na krevet što je meni izazvalo zbunjen izraz lica.
«Mislio sam da ti se nešto dogodilo» kovrčavi dečko je promrmljao u njenu kosu ne puštajući je iz zagrljaja. «Uplašila si me»
«Ti to nećeš pojest, zar ne?» Plavi dečko se okrenuo prema meni mašući mi slaninom ispred lica .U znaku 'ne' sam odmahnula glavom a on ju je strpao u usta.
Gemma se nasmijala ,što je vrlo zarazno i ubrzo se cijela ekipa uključujući i mene nasmijala.
«Lora, ovo je moj brat Harry a ovi dečki su s njim u bendu: Louis, Liam ,Niall i Zayn a ovo su Josh, Andy i Alex»Gemma je pokazivala na dečke a svatko od njih je pri spomenu svog imena se nasmiješio i mahnuo.
«Ja sam Lora»Slabašno sam se nasmiješila u rukom popravila kapu na glavi.
Dečki i Gemma su otišli a ja sam pospremala sobu, bar onoliko koliko sam s malo ove snage mogla .Crvene zavjese su uredno padale i savršeno se slagale sa posteljinom koja je danas bila crna s velikim crvenim točkama .Pomakla sam s kreveta nečiju zelenu jaketu koja je vjerojatno u žurbi zaboravljenja.Za sat vremena mi je opet kemoterapija i iskreno iz dana u dan gubim nadu u bolje sutra.
U samo sekundi mi se smučilo i potrčala sam do wc-a koji je nasreću bio u sklopu sobe.
Krv mi se slijevala niz grlo i zamantalo mi se. Opet me crnina povukla prema sebi ,u dubinu ,u rupu bez dna.
Oči su mi se s posljednjim atomima snage otvorile a bol u ruci koju je prouzrokovala igla mi se protegla cijelim tijelom. Ležala sam u krevetu a sat je otkucavao podne i pol.
«Lora ,kako se osjećaš?»Upitao je dr Weber.
«Loše» Izustila sam a pogled mi je pao na oblake što mi je izmamilo osmijeh.«Doktore»
Mladi doktor je svojim zelenim očima zarobio moje.«Reci Lora»
Skupila sam snage ,bar ono vrlo malo što je imam a već sam osjećala suze kako se nakupljaju na granici mojih očiju.
«Koliko mi je ostalo?» Suze su mi polako klizile niz obraze. U grlu mi se stvarala knedla od nervoze.
«Dva do tri mjeseca Lora ,ali ne gubi nadu ,sve se može popraviti u samo jednom trenutku.»
Odmahnula sam glavom želeći se uvjeriti da ovo nije istina, da ću ozdraviti.
«Lora ,ne boj se, bit ćeš ti dobro.»
«Neću»
«Ali ipak imaš vrlo dragog dečka. Bio je tu kraj tebe dva sata držeći te za ruku ali je morao otići»
«Dr Weber mislim da ste se zbunili, ja nemam dečka»
«Kako ne? Pa što vam je oni plavi dečko?»
«Koji ?» Zbunjeno sam upitala.
«Pa onaj»Doktor je pokazao prema čekaonici gdje je sjedio neki plavi dečko a u ruci je držao onu zelenu jaknu .Doktor ga je rukom pozvao unutra a zatim je doktor Weber napustio moju sobu ostavljajući me samu s njim.
«Hej»Progovorio je promatrajući svojim plavim očima mene a na lice mu se očitavala užasnutost.
«Nije toliko loše» Osmijeh mi je izmamio njegov sad već zbunjen izraz lica.
«Hoćeš li biti dobro?»Upitao me s vidljivim strahom.
Odmahnula sam glavom a ovi nepoznati dečko me stisnuo u čvrsti zagrljaj
EVO NASTAVAK NOVE PRIČE JE TU.ISKRENO SE NADAM DA VAM SE SVIĐA TE DA ĆETE OSTAVITI PO KOJI DOBAR I DUŽI KOMENTAR.LOVE YOU XOXO
P.S. VOTAJTE DA ZNAM KOLIKO VAS ČITA.
Nastavak nakon 10 vote i 20 reads.
ŞİMDİ OKUDUĞUN
GIVE ME LOVE/OBEĆANJE /n.h./
Hayran KurguOna je znala da joj je došao kraj.Smrt je došla po svoje.On nije želio u to vjerovati.Vjerovao je da će se ona izvući. Ona je željela sreću a on joj ju je omogućio.Da li je njegova ljubav dovoljno velika da je spasi? A da li je ona njegova bitna živ...
