Škola je završila i pozdravila sam se sa svojim novim prijateljima. Pa nadam se da jesu. Oni još moraju na glazbeni.
Izabrala sam umjetnost umjesto glazbe-ne zato što sam umjetnica ili nešto,jer nisam!
Ali također ne znam pjevati a ni svirati.
Kada sam izašla van sunce je izašlo i ja zavrnem rukave i uzdahnem. Ne mogu si pomoći a da se ne nasmijem hodajući kroz parkiralište. Stvarno mi se sviđa ovo mjesto! Ljudi su bili tako dobri prema meni cijeli dan što,da budem iskrena,nisam očekivala i ne mogu dočekati da kažem ostalima.
Čujem zvuk motora kada se crni auto zaustavio kraj mene i nezgodno skočim sastrane kao da će me udariti.
Odmah prepoznam auto i prestanem hodati.
Prozor se spusti dole.
„Uskoči“Zayn kaže ležerno kao da me navikao kupiti a ne kao da smo potpuni stranci. Uputim mu zbunjeni pogled.
„Hajde,ne grizem“podigne obrvu i uputi mi samozadovoljni pogled dohvačajući vrata kod moje strane.
Opet primjetim njegov snažni naglasak.
Slegnem ramenima i uđem u auto. Mislim,kako ne bi? Pogledaj ga! A i prijateljski je raspoložen.
Mislim o tome dok sam se vezala. Primjetim da se on nije vezao. Naravno.
„Pa kako je prošao tvoj prvi dan?“počne ponovo voziti
Ponovo priča samnom kao da se znamo...pa ne samo nekoliko dana to je sigurno.
„Bilo je dobro,sviđa mi se ovdje“kažem iskreno. Ne mogu prestati buljiti u njegovu izloženu ruku.
Primjeti to i stavi ruku ispred mene okrečući ju da vidim bolje.
“Sviđaju li ti se tetovaže?“nasmije se,gleda na cestu pružajući mi savršeni pogled na njegovu isklesanu vilicu.
Slegnem ramenima „Imaš ih puno“kažem bez odgovaranja na pitanje. Ovako mi se tetovaže ne sviđaju puno,ali moram priznati da izgledaju dobro na njemu.
Smije se malo za sebe.
„Ne pričaš puno,zar ne?“to nije pitanje pa samo slegnem ramenima opet osječajući se glupo jer inače PUNO pričam.
Kada stignemo ispred moje kuće on se nagne preko mene otvarajući moja vrata,naša lica se skoro dodiruju. On me duboko pogleda u moje smeđe oči. Njegove imaju iskrice i njegove tamne trepavice su dugačke i guste. Ne mogu si pomoći a da se ne igram sa mobitelom u ruci. Samo primjetim da sam prestala disati kad se odmaknuo,sa zadovoljnim smješkom na licu ponovo.
Prilično sam sigurna da je to učinio namjerno.
Odvežem pojas i izađem iz auta zalupivši vratima jače nego što sam htjela.
„Hvala na vožnji ali bilo bi dobro i da sam hodala“našalim se i dalje omamljena od onog trenutka. Zašto uopće ide autom u školu?! Ali sa takvim autom bio bi čudan da ne ideš.
„Bilokad,i volio bi te bolje upoznati“njegove oči ne napuštaju moje
Prije nego mogu odgovoriti on stisne gas i parkira tri kuće dalje.
**
„ZOUU! Reci mi sve! Kakva je tvoja nova kuća? Ne,škola? Imaš najbolju prijateljicu i zaboravila si na mene? OH a dečki? Toliko mi nedostaješ!“morala sam mobitel udaljiti.Kayla je uvijek glasno pričala.
„Wow smiri se Kay! Diši!“na trenutak se obje nasmijemo. Bože,dobro je čuti njezin glas opet.
Kažem joj o svemu,pa doslovno svemu što se dogodilo u Bradfordu. O svojoj sobi,Harryu i njegovim prijateljima i onda o Zaynu.
„Pa,Harry,Louis,Niall i oni svi će me zamjeniti sada?“zamislim ju sa ´puppy dog´facom
„Nitko te nikad neće moći zamjeniti Kay,znaš to!“uvjerim ju iako znam da se šali
„..Pa reci mi o tome ´čudnom susjedu´ Zen ili nešto“
Ne znam što reći pa joj samo objasnim da me prvo ignorirao kada su prijatelji bili oko njega a onda me je povezao kući.što je istina pretpostavljam. Odlučim ostaviti činjenicu da je prekrasan sastrane za sada.
Ne želim da ona pomisli da mi se sviđa.
