Leah Peterson sjedila je,prekriženih nogu,na staroj drvenoj klupici punoj izrezbarenih imena i gledala lišće kako nošeno vjetrom opada s grana.
Pjevušila je pjesme namještajući slušalice u uši.
Voljela je da sjedi sama i da razmišlja o životu,misleći da će je to razmišljanje dovesti nekamo.
Iz njenog transa ju je izvukao par koji je prolazio ispred nje ruku pod ruku.
Usne su joj se nesvjesno izvile u tužan osmjeh a suze su prkosile da se sliju niz lice.
Na trenutak je poželjela da vrati unatrag vrijeme i da opet bude ona stara.
Potisnula je suze i stisnula usne u tanku liniju.
Ustala je i stavila ruke u džep,nadajući se novom početku,znajući da će dio prošlosti zauvijek biti tu.
