Dragulj < Završena >

Elle

Koji idiot!

Zbog njega sam uništila potpuno novu haljinu. Naravno, sve se da popraviti, ali odakle mu pravo da se samo tako pojavi pored mene?

Bacila sam telefon na krevet i uspravila se. Još jedan dan škole. Još jedan u nizu.

Navukla sam bijelu duksericu na sebe, crne hlače i bijele patike, te brzo sjurila niz stepenice.

Mahnula sam Williamu, bez pozdrava i pronašla svog dragog vozača spremnog za polazak.

"Hoćeš li ikad ti kasniti?", upitala sam čim sam sjela na stražnje sjedište.

"Moj posao je da ne kasnim.", pogledao je u retrovizor, a ja sam se namrštila.

Zar baš ja moram biti ta na koju se čeka?

"Hej.", Cash me dočekao na ulazu u školu."Kako je u novoj kući?"

"Ne pitaj.", odmahnula sam glavom, još uvijek motajući sinoćnje scene sa onim Terringtonom.

Ponavljam, idiot.

Sjela sam na uobičajno mjesto i pogledala kroz prozor. Kišoviti oktobar. Podsjeća me na Berlin. Barem su vremenske neprilike bile slične. Iako sam prilično sigurna da snijega neće biti.

Matematika je bila iole zanimljiva, ali zato me književnost uništila. Neprestano ponavljanje priče Romea i Julije me dovela do ludila, i na kraju sam morala da tražim pauzu i odlazak u školski wc.

To je bio prvi put da sam se zatvorila tamo, samo zato što mi je došla muka zbog toliko ljubavi.

U Berlinu sam imala jednog dečka, dvije godine. Taner. Bogom dat dečko.

Imao je cijeli paket. Odličan đak, sa najboljim prosjekom. Kapiten nogometnog kluba u školi. Možda bih ja imala sretan kraj sa njim, umjesto mojih roditelja, da ga nisam pronašla u školskom wc-u sa jednom od navijačica.

Možda zato izbjegavam odlazak u školski wc. Možda se samo plašim da ću ponovo proživjeti ono što sam proživjela u Berlinu.

Prokleti Taner. Proklet bio dan kad sam ga upoznala.

Čim je shvatio da neću spavati sa njim, zamijenio me jednom običnom plastičnom djevojkom.

Kreten.

Lijeno dignem pogled i ugledam svoj odraz na ogledalu. Nekad sam bila lijepa. A sad?

Gomila pjegica na mršavom licu, kosa koja pada do polovine leđa, odjeća koja visi kao na vješalici.

Užas.

"Ko je to mene odlučio posjetiti?", čujem Allisonin glas iza sebe i okrećem se.

Ta žena se ne da. Spustim njenu fotografiju iz mladosti i osmjehnem se."Allison, ti si uvijek ista. Gledam u ove slike i ne vjerujem. Čak te ni trudnoća nije promijenila."

"Sem što su mi kosti ostarile.", Allison se provuče pored mene i sjedne na udobnu stolicu u staklenoj bašti."Čemu dugujem ovu posjetu?"

"Jednostavno sam odlučila da te posjetim. Ti si sama. Ja sam sama.", slegnula sam ramenima i sjela na drugu stolicu."Imali smo onu fensi večeru prije dva dana. Upoznala sam onog zavodnika o kojem svi govore."

"Terrington?", ona nabora čelo i osmotri me sa osmijehom na licu."Zgodan dečko, zar ne?"

"Ženskaroš.", prozborim i smjestim bradu na dlan."Ali, da...Zgodan."

"Ne osuđuj knjigu prema koricama, Elleanor.", čini se da je ona oduševljena tim muškarcem.

"O ovoj knjizi svaki dan govore sve novine.", nasmijem se, a ona me bolje pogleda.

Uredu, žena me čita kao knjigu. Zakolutam očima pa dodam:"Znam. Zgodan jest, ali...Čak i da nije ženskaroš, stariji je od mene više od pet godina. Pa njemu su dvadeset i četiri godine, a ja još ni punoljetna nisam."

"Jerry je stariji od mene pet godina.", Allison je pogledala prema meni, a ja sam ušutjela.

Da li je moguće da me Williamova majka nagovara da napravim nešto povodom muškarca kojeg sam vidjela samo jednom?

Mada mi je njegov glas poznat.

Odmahnem glavom da rastjeram misli o njemu i bolje je pogledam."Šta inače radiš da bi se zabavila ovdje?"

"Cvijeće i bašta su moja zabava.", pogledala je u grm sa ružama, potom u mene."Čime bi se ti htjela zabaviti?"

"Ne znam. Nedostaje mi moje društvo. Ovdje bi samo da izlaze i piju.", odmahnem rukom."To nije za mene."

"Voliš li knjige?", upita me, a na mom licu se pojavi osmijeh."Zašto ne odeš u knjižnicu u centru grada? Vrijeme će ti brže proći, a možda upoznaš nekog ko ti bude dovoljno zanimljiv pa te zabavi malo?"

"I ti si mi zanimljiva!", skočim na noge i zagrlim je, što ju je vidno iznenadilo."Hvala ti."

Odmahne mi rukom, a ja sam već na pola dvorišta.

Vozač me odvezao do knjižnice, nakon čega smo se dogovorili da malo uzme vremena za sebe, dok ga ja ne pozovem. A to je značilo najmanje dva sata, s obzirom da su knjige moja stvar.

Polako sam prolazila između polica, tražeći nešto što do sada nisam pročitala.

Knjižnica je bila prazna. Samo je knjižničarka za pultom, sa naočalama na nosu, čitala knjigu. Jedva da me i primjetila kad sam ušla.

Odjednom, ispred mene se ukaza lik od metar i devedest, najmanje, i ja zastenjem.