Zov vode (DOVRŠENA)

12. AZORINA PRIČA

Mathias je gledao u mene, a u pogledu sam mu još uvijek nazirala neprijateljstvo. Ništa nije rekao. Dugo nije izustio ni riječ. Samo je sjedio tamo na prozorskoj dasci, dok je hladan zrak polako i postojano punio prostoriju. Tada je odvratio pogled od mene i prebacio ga na pretrpani radni stol.

Naslonjena na dovratak kao da me za nj drži nevidljivo ljepilo, čvršće sam se obgrlila rukama. Pustila sam da i meni pogled padne na radni stol profesora Fortiusa. Urednost svakako nije bila jedna od njegovih vrlina - papiri i fascikli ležali su jedni preko drugih bez ikakvog reda.

''Zašto tvoju rasu ne bi bilo briga za tebe?'' Mathiasov glas prenuo me.

''Kao što si rekao, ne bi ti to razumio'', odvratila sam.

''Vjerovala ti ili ne, ali ja znam ponešto o napuštanju.'' Njegove su oči opet počivale na meni, tamne ispod spuštenih obrva.

''Nisam bila napuštena. Moji roditelji...'' Zastala sam kada su se slike njihovih lica pojavile u mom umu. S vremenom su izblijedile, ali još uvijek sam se sjećala kako je majčina kosa lelujala u vodi, ili kako bi se na licu mog oca pojavile jamice kada bi se nasmiješio.

''Što se dogodilo s tvojim roditeljima?'' Način na koji me pogledao učinio je da se osjećam kao da sam usred ispitivanja za zločin koji nisam počinila.

''Umrli su.'' Još uvijek je bilo teško prevaliti te riječi preko usana. Njegov se pogled zadržao na meni, pa sam trepnula nekoliko puta kako bih otjerala izdajničke suze. ''Mog oca je ubio ranjeni dugorepi morski pas za vrijeme lova. Nedugo nakon toga, moju je majku usmrtilo sidro bačeno s broda kada je skupljala školjke. Meni je tada bilo samo šest godina.'' Jedna mi je suza ipak kliznula niz obraz, ali brzo sam je obrisala dlanom.

''Zar te nije mogao netko drugi uzeti k sebi?'' pitao je. Glas mu je nekako izgubio dio one oštrine kojim mi se obraćao ranije.

''Ne. Moja rasa to ne čini. Nitko ne bi uzeo dijete koje nije njegovo. Ako nisi njihove krvi, za njih kao da ni ne postojiš,'' odvratila sam drhtava glasa nakon čega smo oboje utonuli u tišinu. Nisam željela da me sažalijeva, samo sam mu željela pokazati da sam imala dobar razlog za odabiranje života na kopnu.

''To je poremećeno'', ustvrdio je.

''Možda. Ali takav je život u kraljevstvu koje sam nekoć nazivala svojim domom. Ako si sâm, imaš samo dvije opcije – odustati i suočiti se sa smrću ili pronaći način da preživiš. Ali preživjeti nije isto što i živjeti.''

''A gdje si pronašla svoje ljude?'' upitao je nakon minute tišine. ''Ili su možda oni pronašli tebe?''

Nisam bila sigurna želim li mu reći. Do sada sam izbjegavala gledati izravno u njegovo lice, ali zbog nečega u njegovu glasu ipak sam podigla glavu. Bilo je nečega čudnog u načinu na koji me gledao. Po prvi put nisam imala osjećaj da bi me najradije negdje utopio.

Uzdahnula sam, te ipak nastavila. ''Tog je dana zalazak sunca bio predivan. Barem se meni činio takvim. Ali ne i onima koji su plovili. More je bilo nemirno, govorilo je vrlo glasno. Zbog valova koji su se valjali na površini, činilo se kao da je uzavrelo. Ispod površine, ja sam bila na sigurnom. Zavučena ispod izbočene stijene, promatrala sam zalazeće sunce, potpuno sama. Uvijek sam bila sama. Takva je sudbina zaboravljenih.'' Spustila sam pogled nastojeći ostati sabrana.

Nakon samo kratkog trenutka, Mathias je rekao: ''Nastavi.''

Podigavši pogled, susrela sam njegove tamne oči koji su me i dalje motrile u iščekivanju nastavka moje priče. Stoga sam nastavila. ''Vidjela sam brod dok je plovio morem iznad mene. Valovi su ga nosili poput naplavine. Kada je prolazio, netko je pao u nemirno more. Žena je pala s palube i završila u vodi. Mogla sam vidjeti njenu borbu protiv valova. Mahala je udovima boreći se da ostane na površini. Ali isto sam tako mogla vidjeti da gubi tu bitku.