Zov vode (DOVRŠENA)

51. TRI TJEDNA

Nisam mogla odvojiti pogled od gđice Cyan. Na trenutak mi se učinilo da je netko zaustavio vrijeme. Zamišljala sam pješčani sat sa zrncima pijeska koja su nepomično lebdjela usred ničega na svom putu prema dolje.

Kao da nije bila svjesna da ima promatrače, nastavila se naginjati nad gredicu cvijeća. Njene ruke nježno su se pomicale iznad cvjetova, jedva dotičući njihove šarene latice. Zlatni neveni, bijele ivančice, plavi kokotići, ružičasti božuri, narančasti ljiljani i raznobojni žabnjaci kupali su se u toplini sunca, a po prvi puta u nebo zna koliko godina, sunce je grijalo i blijedu kožu na rukama gđice Cyan.

Ocrtavala je rubove nježnih latica, uživajući u njihovu dodiru na svojoj goloj koži. Iako sam željela dopustiti joj da uživa u osjećaju dodirivanja nečega bez rukavica kao barijere, ipak sam žudjela saznati zašto je odjednom bila dovoljno hrabra da ih skine.

''Profesorice Cyan'', rekla sam dok sam zakoračila u njenom smjeru. ''Što se dogodilo?''

''Azora'', izgovorila je moje ime i pogledala me široko se osmjehujući. ''Priđi bliže.''

Njene su se ruke ispružile prema meni, pa sam učinila ono što mi je rekla. Kada sam prišla dovoljno blizu, položila mi je dlanove na obraze i nježno me pomilovala.

''Profesorice Cyan, vaše ruke!'' Posegnula sam prema njima.

''Rukavice mi više nisu potrebne'', rekla je. Njene su oči zasjale kada su joj riječi prešle preko usana.

Prinijela je ruke u moje vidno polje. Još uvijek sam se sjećala kako su izgledale prije. Sjećala sam se onih neuglednih izbočenih linija crvene, naborane kože na unutarnjim stranama svakog prsta.

Ruke koje su sada bile preda mnom bile su potpuno drugačije. Crvenila više nije bilo, a koža je bila glatka. Jedini podsjetnik na ožiljke koji su nekada bili tamo bile su svijetlije linije s unutarnje strane prstiju.

Nisam ni shvatila da sam bila dirnuta do suza dok se ispred mene u Ardeinoj ispruženoj ruci, nije stvorio rupčić. Njime sam obrisala rubove očiju, te primijetila da su svi prišli bliže.

''Pa, što točno gledamo?'' upitala je Opal dok su joj oči ispitivački gledale u nepokrivene ruke naše učiteljice.

Tek sam tada shvatila da nitko od njih nije vidio njene ruke bez rukavica. Nitko od njih nije znao što su rukavice skrivale.

''Je li već počelo?'' upitala sam, usredotočena na lice gđice Cyan.

''Je li što već počelo?'' Opal se umiješala. ''Još nisam dobila odgovor na moje prvo pitanje, nemoj dodavati još jedno!''

''Počelo je, zar ne?'' namjerno sam prečula Opalin zadnji komentar. Moje oči ni na trenutak nisu silazile s lica gđice Cyan. Uzvratila mi je pogled visoko podignute glave. Kimnula je.

Opal se još jednom umiješala. ''O čemu vi to govorite? Došli smo ovamo vidjeti što? Kako profesorica Cyan miluje cvijeće? Nema rukavica, to sam primijetila. Ali ja želim znati zašto je to toliko važno! A sada pitaš je li već počelo? Što? Na što točno time misliš? Osim ako...'' Zastala je i okrenula se prema Ardei, kažiprsta optužujuće usmjerenog prema njoj. ''Tvoj otac! Nešto joj je učinio! To je to! Tvoj otac je promijenio nešto na njenim rukama!''

Pohitala je prema gđici Cyan i zgrabila jednu od njenih ruku. Prinijela ju je svojim očima i detaljno promotrila. Usne su joj se skupile u tanku crtu, a između obrva stvorila joj se brazda dok je pokušavala dokučiti što je to doktor Kasian mogao učiniti.

Umiješala sam se, prisiljavajući je da pusti ruku naše profesorice. ''Opal, nedostaje ti poštovanja. Ne možeš samo tako zgrabiti njenu ruku, ona ti je učiteljica, a ne jedna od prijateljica iz razreda.''