Zov vode (DOVRŠENA)

35. SUZE I KAPI KIŠE

Teški, tmurni oblaci ispunili su nebo sakrivši svaki trag udaljenih zvijezda. Kao da su željeli nadomjestiti svjetlo koje su oduzeli, isijavali su vlastito. Svako malo munja bi obasjala svijet i svako malo zvuk grmljavine bi poremetio zvuk postojanog padanja kiše. Kapi vode koje su padale na gradić na obali mora stvarale su vlastitu simfoniju.

U kući sa žutim vratima, gđica Cyan i ja bile smo na suhom i na sigurnom. Glavnina oluje bila je iza nas. Grmljavina je izgubila svoju glasnoću, pa se tijelo gđice Cyan malko opustilo. Ni ja više nisam osjećala napetost koju je ranije silina oluje probudila u meni.

Ipak, još uvijek nije skidala pogled s prozora. Čak mi se učinilo da se pokušava suzdržati od treptanja. Nije voljela oluje, to je bilo više nego očito.

Prišla sam prozoru, pogrbila se kako bih laktove mogla osloniti na prozorsku dasku, te dlanovima podbočila bradu. Udaljene munje izgledale su poput drveća golih grana sazdanih od svjetla. Jednostavno magično.

Svjetlost koju je bacala lampa u sobi, pretvorila je prozor u polu-prozirno ogledalo. U njemu se ogledao lik gđice Cyan. S druge pak se strane nazirala obala, a iza nje morska pučina. Izgledalo je kao da stojim pred fotografijom stvorenom pomoću tehnike dvostruke ekspozicije.

''Tamo je, naše kraljevstvo.'' Okrenula sam glavu prema svojoj profesorici u nadi da ću je navesti na razgovor, no umjesto odgovora, ona je samo odvratila pogled.

Žmarci su prošli mojim tijelom kada sam shvatila u što se zagledala.

Na malenom radnom stolu s desne strane prozora, ležala je knjiga koju mi je dao doktor Kasian. Tamo sam je odložila ranije toga dana, kad sam se presvlačila u ronilačko odijelo. Iz nekog razloga sam osjetila potrebu reći djevojčici sa slike da je ocean blizu.

Djevojčica čije oči su gledale sa stranice otvorene knjige zarobila je pažnju gđice Cyan. Možda je to bilo zbog praznine u njenim očima, ili možda zbog očaja, nisam mogla reći sa sigurnošću, ali sâm pogled na gđicu Cyan bio je dovoljan da shvatim da je se duboko dojmila. Trepnula je nekoliko puta pokušavajući rastjerati suze, no jednom kada je shvatila da to neće pomoći, zaklopila je oči i pustila ih da kliznu niz njene obraze.

Uspravila sam se, te se približila svojoj učiteljici. ''Ona je bila prva koja je preživjela'', rekla sam kako bih ispunila neugodnu tišinu.

''I ona zbog toga žali do dana današnjega'', profesorica Cyan je odvratila. Obrisala je obraz, te pogledala ravno u mene svojim suznim očima, čekajući da shvatim značenje njenih riječi.

Otkud bi ona mogla znati da djevojčica sa slike za nečim žali? pitala sam se, no tada mi je na um palo jedno objašnjenje. Bilo je malo vjerojatno, pa ipak, riječi su mi pobjegle prije nego sam stigla razmisliti. ''Jeste li ovo vi? Jeste li vi Aq53?''

Buljila sam u nju širom otvorenih očiju dok su mi se usta razjapila u čudu. Je li moguće da je to ona? Malena djevojčica sa slike, tako sama, toliko uplašena. Je li moguće da stoji ovdje, preda mnom?

''Nisam imala izbora'', rekla je profesorica Cyan. Prišla je stolu i podigla knjigu kao da se radi o novorođenom djetetu. Njeni su obrazi bili mokri od suza, a primijetila sam i da joj je donja usna zadrhtala. ''Odveli su me daleko od mog doma. Oteli me. Oduzeli su mi sve što sam imala, ukrali mi budućnost, otuđili mi ime i zamijenili ga brojem. Aq53. Znaš li uopće što to znači?''

Njene su oči susrele moje nakon što mi je postavila to pitanje. Odmahnula sam glavom. Ne, nisam znala što to znači, ali nešto mi je govorilo da istina neće biti ugodna.

Ponovo je pogledala stranicu knjige. ''To znači da je prije mene bilo pedeset i dvoje drugih Aquantiena.''

Još je jedna suza kliznula niz njen obraz i pala na sliku djevojčice, ostavljajući mrlju na njoj. One su jedna te ista osoba, podsjetila sam se. Odjednom sam se osjetila suvišnom, kao da sam uljez koji pokušava narušiti njenu intimu. Dio mene želio je napustiti sobu, dok je drugi dio preklinjao da ostanem.