Zov vode (DOVRŠENA)

53. ARDEIN DOM

Ardea i njeni roditelji smiješili su nam se sa obiteljske fotografije u srebrnom okviru koja je visjela na zidu. Kroz otvoreni prozor, u sobu je prodirala toplina, a vjetrić se poigravao s rubom zavjese.

Mathiasu koji je sjedio na fotelji kraj prozora to nije nimalo smetalo. Na drugoj strani sobe, na sofi presvučenoj sivom tkaninom, sjedile smo Opal, Nia i ja. Ardea je koračala gore-dolje, svako malo pogledavajući u vrata. I moj je pogled počesto lutao u tom smjeru, a ni Mathias ni Opal nisu bili iznimke. Nia svoje oči uopće nije micala sa šara na drvenim vratima.

Čekali smo. Već su dva sata prošla u iščekivanju.

Bio je to test našeg strpljenja tijekom kojeg moji nokti nisu ostali netaknuti. Od silne nervoze grickala sam ih posljednjih tridesetak minuta. Opal je svoje ruke zaposlila premetanjem kamenčića koje je ranije tog dana našla u Ardeinu dvorištu, a Mathias je svako malo pucketao zglobovima prstiju.

Prošlo je više od sto i dvadeset minuta prije nego je Ardein otac polako otvorio vrata, te kroz njih ugurao invalidska kolica na kojima je sjedila njegova najnovija pacijentica. I ruke i noge bile su joj omotane bijelim zavojima.

''Profesorice Cyan!'' uskliknula sam čim sam je ugledala.

Mathias je skočio na noge, Ardea je prestala koračati, Opal je ispustila kamenčiće, a Nia kao hipnotizirana zurila u okvir vrata.

Naša se profesorica osmjehivala.

''Jeste li dobro?'' upitao je Mathias.

''Jesam'', odvratila je profesorica Cyan.

''Je li uspjelo?'' Ardea se obratila svom ocu, duboko mu se zagledavši u oči. Ni jedan ni drugi nisu nosili leće što je svaki pogled koji bi nam uputilo učinilo intenzivnijim.

''Rekao bih da je uspjelo'', odgovorio je na postavljeno pitanje, te dodao: ''No ono najteže tek je pred nama.''

Rekonstrukcija plivaćih kožica bila je mačji kašalj u usporedbi s operacijom koja će uslijediti kada šavovi na udovima zacijele. Doktor Kasian smatrao je da bi bilo najmudrije najteži zahvat ostaviti za kraj.

Operacija koja će uslijediti. Sama pomisao na nju bila je dovoljna da mi cijelo tijelo zadrhti.

U danima koji su prethodili konačnom zahvatu, pokušala sam pronaći utočište od tmurnih misli u Ardeinu vrtu koji je po ljepoti mogao stajati uz bok našim školskim vrtovima. Najdraži mi je bio dio koji je rano ljeto dočekao s mnoštvom plodova. Maline i jagode topile su mi se ustima dok sam ih jela svježe ubrane. Gđici Cyan najdraže su bile marelice.

''Neće li vam ovo nedostajati?'' upitala sam je jednog popodneva dok smo ljenčarile na suncu.

Ranije tog dana, plivale smo u bazenu koji je bio dio klinike u kojoj je Ardein otac radio. Dom obitelji Kasian nalazio se preko puta klinike, te je gđici Cyan sva medicinska skrb koja joj je mogla zatrebati doslovce bila s onu stranu kućnog praga.

U ruci koja više nije bila omotana zavojima, držala je marelicu. Samo desetak dana bilo je dovoljno da joj rane zacijele. Prsti su joj ponovo bili spojeni plivaćim kožicama zbog kojih joj nisam bila ravna u vodi. Ja njenu brzinu više nisam imala. Plivaće kožice više nikada neće spajati moje prste.

Zagrizla je sočan, narančast plod i zatvorila oči.

''Tko zna'', rekla je, ''ako uzmem košticu sa sobom i zasadim je, možda naraste.'' Pogledala me i nasmiješila se, dajući mi do znanja da se samo šali.

''Ako zahvat uspije, i vi se doista vratite svom domu, obećajem da ću vam svakog ljeta donositi svježe marelice'', rekla sam, pokušavajući spriječiti drhtanje glasnica.