NA METAR OD ISTINE 5. Deo

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Nina

U životu često planiramo mnoge stvari, a one se kao u inat ne ispune. Uvijek se desi ono 'ali' koje vam sruši planove. Život vam dokaže da postoji neko iznad nas ko odlučuje, ko nam sudbinu kroji. Nikada nisam bila vjernica, nisam čak ni marila ko je koje vjere. Dijelila sam ljude na dobre i loše, nikada na vjernika ili nevjernika, nikada na muslimane, srbe, hrvate, jevreje.

Voljela sam život, pokušavala sam živjeti po planu, disati punim plućima, a kada mi se svaki plan izjalovio, jednostavno sam nastavila da živim. A, čini mi se da mi se i to obilo o glavu.

Zašto Bože? – pitam se i podignem glavu prema nebu koje gledam kroz prozor.

Rodila sam se u Bosni, živjela, gubila, padala i ustajala u toj zemlji krvi i meda. Rijetko sam kušala med, uglavnom sam gulila koljena do krvi na putu ka svom cilju. Ali nisam odustajala, uvijek sam gazila naprijed kroz trnje i šiblje, a sada više nemam snage. Jedini cilj koji sam željela na kraju svoga puta bilo je dijete. A to mi je sada oduzeto...

Zgužvam papir u ruci i stišćem usnice da ne zaplačem, alu džaba što mi suze ne kapaju iz očiju, moje srce jeca u grudima. Osvrnem se preko ramena i pogledam u uspavano tijelo mog momka. Od samo jednog pogleda moje tijelo se zagrije. Podignem desnu ruku i protrljam svoj vrat, a potreba za zrakom me uhvati nespremnu pa štucnem i samu sebe iznenadim.

Lagao je...

Slagao me kako mu djeca nisu bitna, molio me da ga više nikada ne lažem, a sada je on učinio isto i dok ga posmatram opuštenog na krevetu kako spava ne mogu da se otresem osjećaju da sam ga zarobila. Čovjeka kojeg želim da oslobodim sopstvenih okova, zarobila sam sada svojim. Vratim pogled ponovo prema prozoru i zagledam se u Gradac koji se vidi i nekako se turobno osmjehnem u sebi, jer da nije bilo te rijeke, ja ne bih osjetila posljedice gaženja po ledenoj vodi, niti bih saznala tužnu istinu da neću moći da imam djece.

Čovjek poput Darka sigurna sam da je bar jednom u životu poželio da ima sina, pa Ciletov sin ga je pomakao iz temelja, a sopstveni bi ga vinuo u visine, a samo saznanje da ako ostanemo zajedno to se neće nikada odgoditi, ošine me poput mladog pruta po srcu.

Po prvi put u životu volim muškarca svim srcem, po prvi put istinski sam srećna i nisam poželjela da se završi kako je i počelo, po prvi put sam poželjela više. Opustila sam se, a život me je samo opomenuo. Zaboravila sam da sam rođena pod tamnom zvijezdom, mučnom i teškom k'o sâm đavo. Naučila sam da živim kako znam, vječito se boreći kroz život i po prvi put kada sam se opustila dobila sam vrhunske batine i saznanje da nikada neću postati... majka.

„Nemoj šećeru...", zavibrira mi Darkov glas na uhu, rukama me s leđa obujmi oko struka i preklopi ih na mom stomaku. Ukočim se istog trena i zadržim dah. „Diši, polako dušo, polako..." Onda shvatim da ne zaustavljam dah, ja zapravo pokušavam da udahnem.

„Dare...", dahnem.

„Volim kada me zoveš Dare", zaprede i protrlja svoj nos o pregib mog vrata što me malo opusti i konačno udahnem duboko, opuštajući se potpuno prilikom izdaha. „Kada me tako pozoveš, samo sam tvoj. Darko je svačiji, Paša je lažan, ali Dare? Dare je tvoj." Prede mi i dalje.

Zaista jeste, bio je moj, a ja sam do prije samo sekund bila na korak od toga da odem i riješim ga svojih okova, da ih skinem sa njega, ali sada sebično želim da zauvijek ostanem u njegovom zagrljaju, pa umjesto da blebetam u prazno, nijemo se kunem da ću biti sve što je ikada poželio.

„Voliš?", namjerno pitam.

„Volim", tiho kaže, a koža mi se naježi od daha na mom uhu.

Nemoćna izustiti i riječi, pustim ga da me okrene, izvuče bijeli papir iz moje lijeve ruke i zgužva ga još jače, pa baci na pod. Zgrabi me svojim krupnim šakama za obraze i poljubi svom silinom tjerajući me da izgubim dah. Zastenjem dok rukama grebem po njegovim golim prsima, a zatim ga obgrlim oko struka dok mi pustoši usne.