NA METAR OD ISTINE 5. Deo

DVADESET PRVO POGLAVLJE

Nina

Nakon sveopćeg ludila koje nas je zadesilo, pratili smo upravo naše najmilije dok su odlazili za Bosnu. Zagrljena Darkovom snažnom rukom koračam prema našoj kući, našoj, a na vratima se Stefi zagledala u susjedno dvorište. Darko i ja zastanemo pa se pogledamo i samo nasmijemo svjesni šta se dešava. Zapravo su svi bili svjesni, samo je Petar bio slijep i ponašao se prema njoj kao prema desetogodišnjoj djevojčici.

„Šećeru, šta misliš da negde malo odemo?", Darko mi se obrati.

„Kao gdje?", jednostavno pitam.

„Na more.. prijaće ti sada, a vreme je idealno da putujemo. Jun je savršen u Grčkoj."

„U Grčkoj?", iskolačim oči, a Stefani cikne.

„Da! Treba da idete." Oboje je pogledamo zbunjeno, a ona nastavi. „Tu sam već skoro dvadeset dana, zatim se desilo... pa to što se desilo, sada je već sve prošlo i mislim da vama treba odmor, a meni samoća...", tiho završi.

„Huuuh!", otpuhnem, izvučem se iz Darkovog zagrljaja i uvučem ruke u svoj kratki šorcić. „Pa, možda bi i mogli negde odlepršati." Slegnem ramenima. Darko ne odaje ništa, samo mi zagonetno klimne i dok prolazi pored mene poljubi u rame i odšeta ležerno u kuću.

„Stefani kako si ti?", pitam je kada ostanemo same pred vratima.

„Valjda dobro." Jednom rukom se zakači za drugu.

„Znaš, nikada je nećeš zaboraviti." Počnem i pokažem joj na stolice pored vrata da sjednemo. „Znam kako ti je, ja sam se čak jedno vrijeme plašila i zaborava. Valjda su to sve faze žalovanja, ali majčine oči, lijepa riječ i savjet se ne zaboravljaju. Dok si živa sjećat ćeš se, vidjećeš." Nagnem se i uzmem je za ruku. „Mrtvi žive sve dok žive oni koji ih vole. Ja vjerujem u to." Osmjehnem se i nagnem u svojoj stolici. Stefani se zavali u svojoj i zagleda u daljinu, uradim isto i otplovim u mislima.

Mjesec dana proletelo je dok sam trepnula, u jednom trenutku bili smo u Minhenu, već u sljedećem ležala sam u bolnici sa teškom upalom, a kao šlag na tortu rekli su mi da sam, skoro, sterilna. To skoro nije mi dalo puno nade iako su, čini mi se u treptaju oka svi se podigli i odjednom liječili sterilitet, a i ja s njima. Pa, ne mogu da se zapitam kako smo od gradnje veze došli do pokušaja da imamo bebu.

Naježim se od same pomisli da ne brzamo, kuda smo pošli, da li će Darko ikada požaliti? Ko je sve isforsirao? On ili ja? Udahnem duboko i osjetim kako mi se čelo orosilo ledenim znojem i zaista nam treba vremena nasamo. Odjednom mi je ideja o odlasku tako primamljiva, pa ustanem, potapšem Srefani po ramenu i prođem pored nje. Čim uđem u kuću tražim Darka i nađem ga sa druge starane kuće kako razgovara na telefon na verandi, sa pogledom na Gradac.

Kad me opazi klimne mi da mu priđem i stavi ruku oko mog struka i privuče uz sebe.

„Da, da tako je. Može naravno, biće vam sve prosleđeno faksom, a ujutro će neko doći da pokupi sve. Dobro. Doviđenja, prijatno." Prekine vezu i ne odmakne telefon sa uha, već me strastveno ljubi i stišće uz svoje tijelo tjerajući me da koračam unatrag sve dok mi guza ne dotakne drvenu ogradu, a njegov se kurac ureže u dno mog stomaka.

„Mmm, šta to bi...?", zapredem kada odmakne usne s mojih.

„Kao da tebi nije falilo. Dosta sam glumio papučara pred gostima." Naceri se zlobno, pa protrlja kukove od mene tjerajući me da zastenjem.

„Glumio?", glumim iznenađenost.

„O, šećeru, nemaš pojma...", spusti glavu i zarije mi blago zube između vrata i ramena. Promuklo vrisnem, grizući usnu i osjetim kako sam kompletno preznojena i mokra.