Serendipity / BTS / Park Jimin

Chapter 15.

"Angels could be bad II"

Jimin P.O.V.

Kada smo stigli iz studija odmah sam krenuo prema sobi. Zaustavio sam se ispred vrata od Innine sobe na par sekundi, te sam ušao u svoju sobu. Uzeo sam odjeću i otišao da se istuširam.
Kada sam završio vratio sam se u sobu i legao na krevet. Gledao sam u plafon i razmišljao kako je Inna vidjela mene i Jungkooka. Brzo sam ustao i krenuo u njenu sobu. Otvorio sam vrata ali tamo nije bilo nikoga, strčao sam niz stepenice i samo prošao pored Jina, koji me zaustavio rečenicom "Ne traži je, kasno je", u istom trenutku sam se okrenuo i približio mu se.

"Hyung, šta si rekao"- upitao sam,
"Otišla je Jimin"- odgovorio je i stavio mi papirić u ruku.
"Šališ se"- rekao sam kroz polu smijeh, dok me on sasvim ozbiljno gledao.
Prošao je pored mene i krenuo uz stepenice. Čekao sam da uđe u sobu, te sam podigao papirić.

Mrzim taj osjećaj kada moram reći da odlazim na ovakav način bez pozdrava i bez da vas vidim, ali jednostavno vrijeme je da odem.  -I. R.

Pročitao sam i samo zatvorio oči dok me nešto stezalo oko srca. Frustrirano sam prošao rukom kroz kosu, okrenuo se prema ogledalu koje je stajalo iza mene, pogledao jednom u njega, i udario svom snagom. Više nisam vidio svoj lik u ogledalu, bili su samo djelići stakla i neka kap krvi na mjestu gdje sam stajao. Još jednom sam duboko udahnuo, uzeo ključeve od auta i izašao iz kuće. Vidio sam kako iza mene na vratima stoji Tae, ali sam samo ušao u auto i izašo iz dvorišta. Počeli su da me zovu i da mi šalju poruke ali sam ih ignorirao.

Vozio sam što sam brže mogao, da bih pokušao stići na aerodrom nadajući se da nije kasno, ali kada sam stigao avion je već otišao. Bio sam ljut i na sebe i na sve ljude oko sebe i na samu situaciju u kojoj sam se našao.

Kada sam se vratio samo sam ušao u kuću i sjeo na stepenice. Suzdržavao sam se da ne uradim nešto glupo, što bi se loše završilo, i ako ne može se reći da sam u posljednje vrijeme baš bio anđeo po ponašanju kako svi misle i kako me svi vide. Više da sam bio anđeo izgledom koji je postupcima bio anđeo smrti.

Hoseok je krenuo prema meni, kada me vidio, samo sam ga pogledao, ustao i okrenuo se i ušao u sobu dok je on ostao gledati za mnom bez da je išta rekao, shvatio je kako mi malo fali. Kada sam ušao u sobu pogledao sam se u ogledalo, oči su mi bile crvene, ne od suza, već od bijesa koji sam tada osjećao u sebi.

Ponovo sam legao na krevet kako bih uspio da se bar malo smirim. Nakon nekoliko minuta stigla mi je poruka od Jungkooka.

*hyung, mi idemo vani, hoćeš s nama*-JK

*ne, idite vi* - odgovorio sam i čekao da odu.

Kada su otišli ustao sam i uzeo alkohol, samo sam se nasmijao na sjećanje kada sam joj rekao prvi put o sebi ono što ne može naći na internetu.

Inna P.O.V.

Nakon što sam ušla u avion i sjela na svoje mjesto shvatila sam da je to, to i da više nema povratka. Cijelo vrijeme sam imala osjećaj da me nešto guši, plakati nisam mogla, ali sam bila ljuta.

Stavila sam slušalice, i ubrzo sam uspjela zaspati kako bi mi vrijeme brže prošlo.

Kada sam se probudila ostalo je bilo još samo  tri sata do sletanja.

Na aerodromu su me čekale Emy i Zoe, te smo odmah krenule kod mene u stan. Niko osim njih nije znao da sam se vratila, što sam i htjela da bude tako. Kada smo stigle Zoe je otišla u kuhinju dok je Emy bila sa mnom u sobi i pomogla mi da spremim stvari. Kada smo završile otišle smo kod Zoe i jednostavno radile sve što smo i prije nego sam otišla u Seoul, nisu spominjale ništa u vezi Jimina niti išta slično što mi je dobro došlo.
Dok smo pričale i zezale sam samo sam odjednom prekinula smijeh i rekla da odustajem od plesa.
Na što su de one počele smijati, ali su prestale kada su vidjele da sam ozbiljna.

"Čekaj, Inna ti to ozbiljno"- rekla je Zoe,
"Ne možeš to uraditi, mislim ono, ples je nešto za šta si uvijek govorila da bi umrla bez njega"-Emy je dodala.
"Jednostavno, tako sam odlučila, bar na neko vrijeme"- rekla sam i spustila pogled.
"U redu, kako želiš "- rekla je Zoe, te smo neko vrijeme provele u tišini, sve dok se meni nije upalio mobitel na stolu ispred nas. Uzela sam ga i vidjela poruku sa nepoznatog broja.

*taj osmijeh neće još dugo trajati*- x

Samo sam gledala u poruku, nisam ništa govorila, Emy mi je uzela mobitel iz ruku i pročitala poruku i pogledala u mene. Ponovo je stigla poruka.

*ne pokušavaj pobjeći, svaki put ću te pronaći*- x

Bacila sam mobitel od sebe, prošla sam rukama kroz kosu dok su mi se suze polako spuštale niz lice. U tom trenutku nisam znala šta drugo da radim, i ako plakanje neće pomoći nisam se mogla suzdržati. Pocela sam da sve više plačem, i Emy i Zoe su me zagrlile jer su vidjele da mi nije dobro i da više ne mogu da izdržim.

"Hej, znaš da smo uvijek tu uz tebe sta god da se desi"- rekla je Emy, a Zoe samo potvrdno klimnula glavom.

Ubrzo je Emy dobila poziv, nakon čega je morala da ode, ali je Zoe ostala sa mnom. Poslije sam uspjela da se smirim i da zaboravim na poruke, tako da smo na miru pričale. Uspjele smo i da popijemo malo više ali ne previše da bismo bile pijane.

Tu noć smo obje zaspale u dnevnoj, s uključenim TV-om, dok nas je ujutro dočekala Emy u kuhinji. Jedva smo se ustale i još smo htjele da nastavimo spavati, ali na Emy nije dopuštala.