Philophobia /z.m.

Prolog

Hannah P.O.V
Na odlasku iz Londona ispratila nas je kiša. Jaka, hladna kiša, ona teških kapljica koje lupaju o prozorske daske. Ona kiša čiji te zvuci uspavljuju, kroz koju gledaš u daljinu, lica zalijepljenog za prozor. Kapljice su bile kao udarci bačeni s neba dok su se odbijale od krov auta koji kao da je bio od čistog srebra napravljen. Te tužne, tužne kapljice kroz staklo prozora izgledale su kao sitni kristali koji su svjetlucali u svojoj neizmjernoj ljepoti. Dozvolila sam sebi još jedan, zadnji pogled na kuću krova od tamnog, skoro crnog crijepa i svijetlo sive fasade. Izgledala je tako pusto, prazno, mrtvo da je boljelo. Tačno je to i bila, mrtva.U njoj više nije bilo smijeha niti odjekivanja brzih koraka niz stepenice nedjeljom ujutro kada smo znali da su za doručak palačinke. Nikada više ti voljeni zidovi neće osjetiti miris novog maminog parfema niti će čuti nove tajne koje bi čuvali vjerno. Nema više postera i porodičnih slika na njima, ogoljeni su do same srži, do jezgra njihovog postojanja. Kuća neće osjetiti više ni jednu našu svađu, pa ni ogromnu sreću. Auto je ubrzavalo sve više, jureći daleko u novi život, u propast. Na aerodrom smo stigli relativno brzo, brže nego što sam željela. Kiša je nastavljala svoj divlji ples u zraku, ali to je ipak London. Ispraćao nas je sa suzama. San Francisco nas je čekao u svome blještavilu, ponosan svojim suncem koje nas je dozivalo, ali nisam se radovala našem skorom susretu. Ukrcavali smo se u avion dok je kiša prestajala, ostavljajući nebo sivim i umrtvljenim. Tokom cijelog leta razmišljala sam o pticama. Beskrajno slobodna bića, veličanstvena u svome vječnom letu, oduzimale su mi dah od ranog djetinjstva. Za njih ne postoje granice, njima je nebo tek početak. Zavidjela sam im na toj bezbrižnosti koju imaju dok raskošno pružaju krila i idu tamo gdje ih vjetar nosi. Uvijek sam željela da osjetim to, taj osjećaj ispunjenosti, slobode, bezbrižnosti, bez ove tmurne, sive stijene koja mi pritišće grudi. Oluja se kovitlala u meni, iznutra sam bila kao uzburkano more. Osjećala sam tornado kako se sprema u meni i nisam znala koliko dugo ću ga moći držati u sebi.
***
San Francisco. Nekima raj na zemlji. Meni? Moj lični pakao. Sunce je bilo previše jako, bilo je previše ljudi, previše smijeha, radosti za moju tugu. Falile su mi Londonske kiše i kožne jakne skoro kroz cijelu godinu. Oduvijek sam bila ta osoba koja se za prošlost držala kao za uže koje me održava u zraku iznad ponora. Da sam barem znala koliko je to uže tanko,kako lako puca. Ono već odavno nije bilo uže već konac. Konac tako tanak da je skoro nevidljiv. Tako pohaban i istrošen činio je granicu života i smrti. Pa ipak sam ga čuvala, držala ga omotanog oko prsta, čekajući da pukne po pola. Mrtvim pogledom posmatrala sam ovaj grad od papira i sve proklete, zaluđene papirne ljude u njemu. Sunce je već bilo nisko na nebu, najavljujući suton koji je obećavao hladovinu i vreli asfalt. Kuća pred kojom smo se našli imala je fasadu neke ugodne krem boje i veliku verandu. Bila je delikatna,građena viktorijanskim stilom. Bila je velika, ali ne do te mjere da bude pretjerana. Obećavala je dom i imala je dušu. Njeni zidovi već su imali svoje priče i stajaše prkosno, kao vojnici, svaki kao nedotaknuta knjiga, lijepo uvezana, čvrstih kožnih korica. Unijela sam svoje kofere unutra uz teške uzdahe. Mrzila sam ovo. Mrzila sam sve. Puka ljutnja na cijeli svijet kovitlala se u meni te sam spustila kofere na pod i izjurila iz kuće. Ljutito sam marširala ulicama bez ikakve ideje kamo idem. Hodala sam brzo dok je ljutnja kao logorska vatra tinjala u meni.
Udaljavala sam se od centra grada i njegove ljepote, a zalazila dublje u tamu, u mrak. Visoka zgrada koja je izgledala poprlično novo ubrzo se našla ispred mene. Savršeno. U treptaju oka bila sam na vrhu. Prizor mi je oduzeo dah. Bilo je veličanstveno. Grad je potonuo u mrak, a noćni život San Francisca je tek počinjao. U daljini u svoj svojoj snazi i veličini izdizao se Golden Gate most. Bio je zvijezda grada, sijao i danju i noću. Pružao se u daljinu, daleko od pogleda mog oštrog oka, izgledajući kao neki autoput smrti. Mjesec se izdizao, a u stanu ispod čula se muzika sa novorođene žurke. Sve se činilo boljim odavde, ali ipak zar nije sve ljepše iz daleka? Kada se približiš i dobro osmotriš nešto sve mane ti se kao sitne čestice prašine lijepe za oči. Ne možeš, a da ne primjetiš te sitne nesavršenosti koje su iz daleka bile dobro skrivene. Zato se ja držim podalje. Prigrlila sam svoje mane i vješto ih sakrila od gladnih očiju pohlepnih ljudi. Izvadila sam paklu cigareta iz džepa i zapalila jednu, puštajući dimu da se širi po mojim plućima, ispuštajući ga u vidu gustog oblačića. Osjećala sam se bolje, tako brzo da bi čovjek pomislio da je to refleks, takvo brzo djelovanje na cigaretu. Prijala mi je kao i uvijek iako mi je dim malo peckao oči. Gledala sam u užareni vrh cigarete, to maleno svjetlo u ovome mraku, kako se stapa sa svjetlima grada. Iz ovog ugla izgledalo je kao dio Golden Gatea te sam se izgubila u oceanu vlastitih misli, žarko želeći da i ja mogu biti to svjetlo, tako visoko da se stapam sa zvijezdama. I tako duboko zamišljena skoro da nisam čula korake. Skoro. Ali jesam. Teški koraci išli su ka meni, odzvanjali mi u ušima.Recimo samo da trenutno bilo kakvo društvo nije poželjno. Okrenula sam se sporo, mrzovoljno, želeći da eksplodiram toj osobi u facu i otjeram je, te da se spokojno vratim samoći, ali glas mi se izgubio kada sam vidjela dečka ispred mene. Kosa crna kao ugalj imala je odsjaj koji je podsjećao na srebro. Sijalica u čošku koja je bila upaljena bojila je prostor u bijelo, kao neki slikar, u delikatnim potezima. Mjesečina mu je osvjetljavala lijevu stranu zapanjujućeg lica i bila sam uvjerena da mu je to ona bolja strana. Ali te oči, te proklete oči su bile ono što mi je oduzelo dah. Kestenjaste, a ipak tamne, okružene gustim slojem izrazito crnih dugih trepavica koje su pravile nježnu sjenu na predivnoj koži njegovih obraza kada bi pogledao u pod. Tetovaže, ugravirane u njegovom tijelu su bile očaravajuće. Ovaj dečko me podsjeća na ptice. On me podsjeća na letenje. On me podsjeća na slobodu.

Author's note:
Helloooo!
Ovo je otprilike peti put da radim nešto sa ovom pričom i ona se kovitla po mojoj glavi već 5 godina, pa bi valjda bio red da je završim.
Ako postoji neko ko ovo čita, hello, nice to meet ya!
Llama