Philophobia /z.m.

Hazel eyes and cigarettes

Author's note:Pustite pjesmu dok čitate

Hannah P.O.V.

Vjetar u kosi, sunčani ljetni dan, brzina, zvukovi kotača na vrelom asfaltu i osjećaj sunca na licu. Neka sjetna pjesma svira na radiju, ali ima veselu matricu bez obzira na tužni ženski glas koji je izvodi i izuzetno tužan tekst i tonalitet. Crveno metalik auto bez krova juri kroz vrućinu noseći naše vesele usklike, a u zraku se već osjeća miris mora koji nas doziva, mami, obećavajući beskrajno plavetnilo i osjećaj sitnog pijeska pod nogama i među prstima. Dižem ruke u zrak i zatvaram oči zamišljajući da me to vjetar vuče za sobom, negdje daleko, zajedno s pticama.

"Hannah! Čuješ li ti mene uopće?"-profesorica me dozivala.

"Da li vam izgedam kao da slušam?"-smireno progovorih, podižući glavu sa pokeraškim licem i hladnim pogledom.

A ona na to stegnu vilicu i okrenu glavu u drugu stranu. Jedan pramen svoje vještački plave kose, koji joj je ispao iz naizgled savršene punđe, zatakla je za uho te zatvorila oči. Znala sam šta je radila. Smirivala se, zaustavljala svoje vlastite divlje misli. Zašto ih je, pitate se, zaustavljala? Bojala se.

A čega se to bojala, pitaš se prijatelju?

Bojala se sebe, svojih misli, onoga u sebi. Bojala se onoga što može pronaći samo ako pogleda malo dublje. Imala je te misli negdje duboko, koje mi svi imamo.Možda ćemo ako samo zavirimo preko tog zida koji smo sagradili da bi izbjegli same sebe naći premalo. Ili pak previše. Ili ništa uopće. Da li mi uopće postojimo? Nisam dijelila te misli, jer prijatelju, ne funckionišem ja kao svi drugi. Ja sam pokvareni radio sa samo jednom stanicom koja pušta poeme loših pjesnika amatera i te prastare emo pjesme sa previše basova i vrištanja. Ja radim to čega se drugi plaše, ja posmatram. Ja stojim visoko na tom zidu, rušim ga ciglu po ciglu tražeći sebe, izučavajući ono u meni bez obzira na to koliko i šta nađem. Iz tih razloga se često zapitam šta to nije u redu sa mnom, ali odgovor je dosta toga. Da li sam napravljena u polomljenom, puknutom kalupu? Kako popraviti to? Možeš li uopće popraviti nešto što nikada nije bilo čitavo, nešto što je oduvijek raspršeno u komadiće kao jeftina čaša koju čuvaš za uspomenu sve dok je neko slučajno ne obori sa njene police prekrivene debelim, sivim slojem prašine?

A moja profesorica koja mi je odavno isplovila iz misli samo tako okrenu glavu i obrati se nekome drugom.

Nekolicina očiju bila je žestoko uprta u mene, ali osjećala sam taj jedan specifičan pogled kako buši rupice u mom licu i taj pogled je činio da se nervozno promeškoljim, pokušavajući da skinem taj pritisak sa sebe. Okrenula sam se sporo i nesigurno, spajajući moj pogled sa tim teškim pogledom hladnih kestenjastih očiju. Kada moje svijetle oči pronađoše njegove on hitro okrenu pogled ravno ispred sebe, spuštajući glavu, posvetivši svoju pažnju nekom crtežu koji je crtao u svesci crnih kožnih korica olovkom koju je držao iza uha. Često je vraćao olovku tamo, a uzimao jedan od štapića za blendanje grafita i njime povlačio graciozne poteze po papiru. Često bi nježno grizao punu donju usnu ili bi je uzeo između dugih prstiju koje je grlilo mnogo teško prstenje izvandrednih detalja. Kad bi vraćao olovku iza uha nisam mogla, a da ne primjetim pirsinge i naušnice koji su se sijali pod fluorescentnim svjetlima učionice. Svaki put kad bi spustio pogled njegove iznenađujuće duge trepavice bi pravile sjenu na naizgled mekanoj, maslinatoj koži njegovih obraza. Podigao je ruku, da dugim prstima prođe kroz kosu crnu kao ponoćno nebo, ali nešto nije moglo da mi promakne. Grimizni trag krvi na zglobovima njegovih prstiju. Rane su očito bile svježe jer se jedna malena kapljica krvi tužno skotrljala niz njegov dlan. Zapitala sam se odakle mu rane? Da li je udario šakom o sto kada konačno nije mogao da podnese bol? Ili je pak porušio sve sa stola u bijesu i agoniji, tom momentu kada vidiš crveno, kada te ljutnja oslijepi?Spustila sam pogled na moje nadlanice, vidjevši rane koje su upotpunjavale njegove. Da li je on, kao i ja, nemoćno udarao šakama u zid kada je osjetio usamljenost kako ga guši? Mogu da vam obećam, poprilično je zeznuta ta usamljenost. Nikada vas ne ostavlja na miru, ona je uvijek tu, ali u njenom prisustvu, osjećate se kao zadnja osoba na Zemlji. Pretvara vas u drugu osobu, onu osobu koje ste se kao dijete plašili, mrtvu iznutra.