Philophobia /z.m.

All The Angels

Author's note:Na sljedećoj "poruci" pustite pjesmu i uživajte

"A što mi to imamo ovdje?"-progovorio je snažnim britanskim akcentom, glasom mekšim od svile. Osmijeh koji mu je poigravao na punim, rozim usnama imao je nešto đavolje u sebi, nešto što je mamilo. Posmatrao me opasnim pogledom, pogledom predatora.Vidjela sam svaki mišić na njegovom razvijenom tijelu kako se pomijera dok mi je sporo prišao nekoliko koraka bliže. Izgledao je zastrašujuće,ma na tu pomisao moj mozak je vrištao 'maska' jer uistinu, svi mi gradimo zidove da se zaštitimo, a njegovi zidovi su bili kao skijaška maska,štit od boli.
"A što je bilo,maca popapala jezik?"-posprdno se nasmijao. Zlobno sam se nasmiješila, ali su mi oči nesumnjivo ostale pod utjecajem neutralnog, pokeraškog lica koje sam držala do sada.
"Majka mi je rekla da ne pričam sa strancima."-nasmiješila sam se još šire, još zlobnije, a pogledom sam ga izazivala, dozivala. Krenula sam da prođem pored njega, ali se pomjerio, blokiravši mi put.
"Ima li mamina djevojčica ime?"-zabljesnuo me zavodljivim osmijehom.
"Ne."-odgovorila sam što sam kraće mogla i sarkastično se nasmijala i ponovo krenula da prođem pored njega sa strane suprotne od prošlog puta. Ponovo me zaustavio.
"Bilo je zadovoljstvo,Bezimena."-nasmijao se i izvukao cigaretu koja mi je bila među usnama. Polovicu cigarete koja je bila čitava stavio je između svojih punih usana i povukao dim tokom čega sam jasno vidjela izražene vene na njegovom vratu i rukama. Nježno je ispustio dim skoro ravno u moje blago raširene usne. Cijelom svojom snagom sam ga pomjerila u stranu i prošla pored njega.
"Zadovoljstvo nije obostrano Crnokosi."-rekla sam, ni ne pogledavši ga te sam strčala niz stepenice do dna zgrade, ostavljajući ga mraku i punom mjesecu.
***
Rana jutra San Francisca bila su topla kao i najtopliji dani Londona koji su bili veoma rijetki. Nedostajale su mi kiše i težina kožne jakne, ali ovo jeste California i uvjerena sam da kada bih je pokušala obući, doživjela bih toplotni udar. Ma da, ni to me nije spriječilo da se obučem u crninu. Nisam znala zašto, ali opuštala me ta crna boja. Uz nju se oduvijek veže snaga, elegancija, tajanstvenost i moć.
A meni predstavlja utočište. Neko tajno, sigurno mjesto u kojemu puštam svu tugu koju čuvam duboko sakrivenu. Jer znate kako kažu, grobna raka je mračna, ali patnja je crna. California, zemlja koja kao da gori pod lupom kroz koju đavo šalje sunčeve zrake da spale tlo, bila je isuviše topla i iskreno, to postaje problem. Škola u koju sam upisana bila je George Washington, jedna od najpoznatijih javnih škola u gradu. Bila je u tom poznatom okrugu škola, udaljena od mjesta koje sam uvjerena da ću veoma voljeti, a to je Japanese Tea Garden, jedan od najljepših vrtova koje sam vidjela. Iz nekog razloga, podsjećao me na Karate Kid. Naravno, nije bio ništa u usporedbi sa Derbishirskim vrtovima u Engleskoj. Bez obzira na to što nije bila privatna, škola u koju sam išla je bila ugledna, tako da zamislite šok na licu učenika kada se pojavite prvi put sa crnom My Chemical Romance majicom koja je bila izrezana tako da mi je sezala do polovice stomaka i u crnom isparanom, kratkom šorcu sa crvenom, kariranom košuljom zavezanom oko struka. U rusaku koji je bio prebačen preko ramena nosila sam mali kožni blok i čiste komade grafita jer sam znala da ću cijeli dan provesti sa slušalicama u ušima crtajući. Učenici su bili kao i u svakoj drugoj školi. Imali ste zlobne djevojke koje su pripadale popularnoj grupi, štrebere, ekipu gangstera, umjetnike, muzičare, alternativce i sve moguće druge. Nekoliko minuta sam stojala i promatrala zgrade koje su sačinjavale školu. Sivi i bijeli su bili ti zidovi, tako prazni i mrtvi, a sav život koji su unosili učenici bio je predivan kontrast. Zaputila sam se niz hodnik do ormarića, te sam ubrzo pronašla svoj. Otključala sam ga i stavila rusak u njega kada se pored pojavila djevojka te veličanstveno duge, plave kose i tamnih, oštrih očiju. Imala je prijatan osmijeh na licu i samo je stojala tu čekajući da izvučem slušalice iz ušiju. Nevoljko sam zaustavila "Welcome to the Black Parade", ali ipak sam izvukla slušalice i namotala ih oko telefona. "Hej,ti si nova ovdje, zar ne?"-prijazno je upitala dok sam očima upijala njen izgled. Do misli mi je došlo da nosi košarkaški dres L.A.Lakersa te nisam mogla da joj se ne nasmiješim.
"Ja sam Emily."-pružila mi je ruku koju sam prihvatila,vidjeviši da na zglobu ima kožnu narukvicu sa šiljcima.
"Hannah."-kratko sam rekla, nekoliko puta protresajući njenu ruku.
"Direktor me zadužio da ti dam turneju po školi, ali složiti ćemo se da je to sranje, jer iskreno, sve što treba da znaš je gdje je kantina."-brbljala je,ali sam je ipak slušala. Ova djevojka i ja ćemo da se slažemo.
"Tako da bih radije da dođeš da upoznaš moje prijatelje"-nakezila se i povukla me za ruku. Samo sam joj pustila da me odvuče, a sve je proticalo kao usporeni snimak. Život mi se nekad činio kao pješčani sat i to beskrajno sporo oticanje pijeska s jedne strane u drugu. A tako sam se osjećala i sada, dok smo jurile kroz beskrajne sive hodnike. Ušle smo u prostranu prostoriju koja je odisala životom i mješavinom mirisa raznih parfema. Bila je tako otvorena i svijetla s obzirom na prozore koji su predstavljali veliki dio jednog od bočnih zidova. Pretpostavljala sam da je to kantina, koja je bila ispunjena smijehom, glazbom, glasnim razgovorima pa i tihim šaputanjima. Emily me povukla do stola u sredini prostorije koji je bio jedan od najvećih s obzirom na broj osoba za njim. 5 momaka, svaki drugačiji, ali po građi tijela svi su bili neobično slični, kao jaje jajetu. Svaki je imao izražene mišiće, a tu i tamo se vidjela po koja tetovaža. Djevojke su ipak bile dosta različite. Jedna od njih je imala ravnu, plavu kosu i prijatne oči boje kafe, a sjedila je u krilu momka kuštrave, naizgled oštre, crne kose. Druga je imala divlju, kovrčavu kosu boje vatre i opasne crne oči koje su bile usađene duboko kao dva komadića ugljena. Treća je pak bila sitna crnokosa u haljini boje ciklame sa sličnim karminom i milim osmijehom. Dvojica plavušana su bili jedan pored drugog, a onaj kovrčave kose je uvlačio pirsing u usnu ovog drugog sa očaravajuće plavim očima. Četvrti je imao naušnicu u obliku anđeoskog krila koja se presijavala na suncu i često je provlačio svoje duge prste kroz guste pramenove svoje kose boje kestena. Peti je ipak bio drugačiji. Tetovaže su pravile rukave na njegovim čvrstim rukama, a na punim ružičastim usnama mu je igrao onaj zločesti osmijeh, osmijeh koji je značio nevolju. Podigao je pogled te su njegove kestenjaste oči prodrle duboko u moje,silovitom brzinom.

"Ah, pa nije li to Bezimena?"-upitao je isuviše glasno te sam mogla da osjetim radoznale poglede na licu kako mi prže kroz kožu, pokušavajući da dopru do mojih misli.

"Crnokosi..opet se srećemo."-zlobno sam se osmijehnula,mimikujući osmijeh koji je bio kao zalijepljen na njegovu licu.

"Oh pa mamina djevojčica ipak ima jezik!Znači majka ti ga ipak nije odrezala?"-posprdno se nasmijao,dok su na licima ostalih bili šok i iznenađenje.

"Društvo,ovo je Hannah.I Zayn,molim te nemoj mi reći da je ona još jedna od tvojih prijateljica."-Emily reče,da smanji rastuću tenziju u zraku,prije nego što sam dobila šansu da uzvratim Zaynu.

Zayn, hah...lijepo ime.

"Dakle, Zayna već znaš, ono dvoje zaljubljenih su Damien i Elena"-pokazala je rukom u pravcu para.
"Ova dva idiota su Taylor i Luke."-odmahnula je ka dvojici plavušana.
"Ovo tu su Chris,Violet i Rose."-nekim mahanjem mi je pokazala svaku osobu zasebno.

"My Chemical Romance?"-Damien je upitao veoma ugodnim,dubokim glasom, ciljajući na moju majicu,na što sam kimnula glavom uz mali osmijeh u uglu usana.

"Ako me pamćenje služi, Zayn je njihov veliki fan."-Emily je promrmljala gledajući u Taylora ili pak ne, komunicirajući pogledom.

"Pamćenje ti je savršeno kao i uvijek,draga Emily.-Zayn je prevrnuo očima, navika koju sam i sama imala.

Luke je ubrzo donio prekrasnu crnu gitaru. Na njoj je bila naslikana ruža ukrštana sa prekrasnim bodežom, a sa tamno crvenih latica je kapala krv.

"Najdraža pjesma?"-Luke je kratko upitao.

Nekoliko trenutaka sam razmišljala, dvoumila se, prebirala po melodijama, tekstovima i uspomenama koje su mi se kovitlale u mislima.

"All The Angels."-sjetno sam se nasmiješila i vratila sanjarenju iz kojeg me prekinuo dobro poznati akord iste pjesme. Munjevitom brzinom sam podigla glavu u pravcu iz kojeg je dolazio zvuk. Luke mi se široko osmijehnuo iza gitare prije nego što je nastavio svirati.

Author's note:Pustite pjesmu

"She got the call
And then she threw her jacket on
And stormed off down the hall"-zapjevala sam prve,o tako poznate stihove,čije sam svako slovo znala i voljela.Prije nego što sam uspjela da nastavim pjesmu,anđeoski,muški glas je započeo drugi dio prve strofe.Zayn."They got the call
And picked him up at 4am
And tore off down the road"-tu smo počeli da pjevamo zajedno,u moćnom duetu.And all the angels say oooh, oooh
You are all to blame
'Cause all the angels say oooh, oooh
You are all to blame
She went alone
And went to the emergency
And parked her car in the dark
They told her please
He only has but minutes more
You might just say goodbye
'Cause all the angels say oooh, oooh
You are all to blame
'Cause all the angels say oooh, oooh
You are all the same
And if you maybe figure it out
Would you still explain?
And if she said she was sorry now
Would you still complain?
And if you open up your heart
And stay so far away
But you are all the same
And if you maybe find a better way
To love me then
You are all to blame
'Cause all the angels say oooh, oooh
You are all to blame
'Cause all the angels say oooh, oooh
You are all to blame...

Author's note:Hvala vam na čitanju,moji imaginarni čitaoci,koje žarko želim da imam,ali Augutus i Hazel Grace su u pravu,svijet doista nije fabrika za ispunjavanje želja.Nadam se da ste uživali u ovom poglavlju,nova uskoro dolaze.

xoxo,Llama