Moj um je oduvijek, otkad mislim da pamtim i otkad mislim da postojim bila dekadentna stvar za njegovu okolinu. Svaka patnja je bila poduplana, svaka sreća prije ili kasnije zanemarena. No u zadnjih nekoliko godina se počeo vrtjeti u tom teatru ludila drugačiji film. Počele su se gasiti negativne stvari i rađati neki novi feniksi iz praha mrtvih demona. Iza kulisa su dopirali novi asistenti života. Okusila sam zrak, i on je okusio mene. Tražila sam svemir, a zapravo, svemir je u meni i krije sve odgovore. Moram samo početi dobro kopati. No netko je ostavio tintu otvorenu, mrlja je dospjela na moj film i dok se gusti tuš prelijevao po mom umu u glavi su opet zasvirale one stare tipke ludila. Nesigurnost, strah, zavist i očaj. Svaki od njih u svojem hramu opet pribiva. Noć je, ne vidim ništa, slikam mrtvu prirodu s vodenim bojama uz malo prigušeno svijetlo. Nejde mi. Pokušavam maknuti kist dolje s mog uma, zatvaram tu staru Pelikanovu paletu vodenih boja i odlazim iz sobe, no ostavljam svijetlo upaljeno. Čekam da dođe duh svestranosti, da ga progutam i da zavladam. No nema ga, tražim ga, tražim ga u krevetu, tražim ga pod jastucima, da li možda odmara na kauču u dnevnoj ? Ili traži nešto za prigrist u frižideru ? Nemam pojma. Ne obazirem se na svoj rad, na mrtvu prirodu koju sam posložila na stol, kakve veze ima gledanje, kakve veze ima čujem li i vidim svoje krikove, kada osjećam da se rana samo širi opet. Dovoljno mi je to. Pokušavam sad opet shvatiti što radim krivo, gdje je onaj entuzijazam i sreća, ona žeđ za stvaranjem, gdje ? A sada umirem. Znaš, kada radiš s glinom, kada radiš s kistom, olovkom, perom, rukama, nogama, jezikom... kada radiš s dušom, čini ti se sve lako, no jesi li zapravo spreman da dopustiš ljubavniku da ti razdere kožu, da te ižvače i ispljune cijelog slinavog van iz sebe ? Jer to je ljubav, to je umjetnost, to smo mi, ljudi - životinje. Željela sam to, mislila sam dok god imam sebe da ću biti u redu. Ali nije tako. Ne znam ja što su problemi, ja samo pišem riječi svoje nutrine, osjećam kako prokuhavaju mi u želucu kada ih pokušam progutati i ne izgovoriti, ali nejde. I režim, jaučem i čekam pravi trenutak kojeg nema. Čekam da Don Quijote shvati kako ipak nije sve uzalud, a on ne shvaća, a ne shvaćam ni ja čemu sve ovo. Vele mi pokreni se, vrijeme ide, a ja sam se počela kretati po svom umu i seljakati kutije u njemu iz jednog kraja u drugi. Bježim malo u blato, malo u sranje, malo u travu, malo u pustinju, ima svega i svačega jer nije ovo samo film od negativa i pozitiva. On je moj, od krvi i mesa, on je moj i ja ga živim, ja nisam pripovjedač, ja ga živim. Treba mi nada, treba mi svježa nada da se je nasišem kao malo dijete majčinog mlijeka da bi moglo hodati. A sada šepam, sada šepam jer sam dala da umrem od ruke umjetnosti i dat ću joj ponovno da me ubi. Čekat će me na uglu ulice, zakrenuti mi glavom i utapati me u lokvi blatnog ništavila sve dok ju ne uvjerim da sam našla nešto svjetlucavo u njoj. Tada će me otuđiti od tebe, od sebe i od moje vlastite obitelji. Sumnjat ću u ljude, sumnjat ću da će biti iskreni, opet ću režati kao vuk na svakog. Oči će mi biti umorne, ali ipak, razabrat ću u ovom gustom svijetu one najmanje detalje. Razabrat ću skrivene emocije, razabrat ću ljubav, razabrat ću laž, razabrat ću umjetnost pod vodiljom umjetnosti. A ti ? Hoćeš li i ti šepati sa mnom do cilja, ili su ti noge čvrste i neslomljive ? Je si li plivao u toj istoj lokvi ili tek sada slijedi ono najbolje, ali i najgore. Misliš da ne možeš ? Ne seri i ne kukaj, možeš, samo jebeno vjeruj. Ja ne vjerujem, a možda ipak tu i tamo povjerujem u sebe. Mogao bi i ti.
