Sjedim u toploj sobi, no nije ta toplina za mene endotermna. U meni pribiva nemir. Kavezi u mojim organiskim ladicama opet tutnjaju kao u najbludnijim noćima moje mladosti. Hoću biti Rafael, hoću biti Monet. Ali ja sam ja. Ja sam Ja. Pogrbljeno visim nad blijedo mliječnim papirom. Da li da reproduciram Njega ? jednu njegovu Pietu ? Da budem realist naturalist ? Ne. Noćaš me tube zovu na drugačiji lov. Noćaš nema borbe s masnim ugljenom. Noćaš u meni vulkan budi džunglu. Šaram olovkom pa papiru. Nema pravila. Bijeli plesni podiji rezerviran za gospođu Olovku i gospodina Lijevorukog. Oni su profesionalni klizači. Lijevoruki, na prvi pogled grub, odgoj aristokrata. Zapravo skriva dijete u sebi. A Olovka ? Elegantna, no ne i prpošna. Samo direktna. Ako prođe tvojim životom, znaj da će ostaviti trag. Počinju! Ispočetka, izgleda kao borba između Hrušćova i Kennedyja. Gledaš tko će prvi da popusti. I svatko od njih želi, ali niti jedan neće prvi. Ne, ne na stup srama. Jedno drugog pljuvaju, jedan od drugog bježe. Olovka gura, no Lijevoruki je još uvijek srdito drži. Ne želi pustiti. Jer dok ona ostavlja svoje cne krvave suze, on je i dalje u bijesu voli. Polako i nju popušta bijes. Gotovo je. Odlaze iza kulisa gdje je Lijevoruki spušta na pod da nježno spava. Na sigurnom je sad. Promatram iz daljine taj nered što su učinili. Predivno. Uključujem se u proces. Želim i ja krvariti. Uzimam žutu i počinjem ispunjavati rupe između Olovkinih krahova. Žuta, što je schwach, ali topla kao majka Sunce. Žuta, kao toplina osmijeha tvog najdraže ljubavnika. Žuta. Dijete. Ali evo i crvene. Crvene kao meso slijepljeno na tvoje kosti. Crveno, kao krv koju djeliš sa mnom. I sa svima oko sebe. Crveno, jarka kao krv plemića, plemića duše. Povlačim crvenu iza kulisa, dolazi opet žuta. U oprečnosti, a zapravo savršeno si stoje. Nisu iste, a na kraju opet gledam kako se stapaju u jedno. Žuta kao sreća. Crvena kao toplina. A opet žuta, plašljiva, slaba, malena. A opet crvena, velika, proždrljiva, veličanstvena. Dok se ne mogu odlučiti da li se vole ili tuku. Nešto drugo mi dolazi iza leđa. Zapravo iz duše. Još uvijek nemir u meni vlada. Dolazi plava. Izranja iz mene. Obgrljuje plavu i žutu. Guta ih u sebe. I dok može biti topla, zapravo je vrlo, vrlo hladna. Zapravo je tamna. Mistično tamna. Pa malo blijeda, kao tuga. Pa opet tamna i nejasna kao nostalgija. Vidim tvoje tužne plave oči u njima. Vidim kako plava razlijeva tvoje strahove i zakrpava tvoje pogreške. Vidim more. Vidim more tvojih suza. Ali vidim more obasuto žutim. Srećom. Srećom kada se ti nasmiješ. Nešto crveno u meni potpali moju temperaturu tada. Polako ću završiti prije nego se Olovka opet probudi. Što je ovo sad na kraju ? Vidim palicu za golf. Vidim djevicu što traži ljubavnika. A možda traži oprost. A možda jednostavno drži par žutih kifli u crvenoj košari. Vidim kristale. Onakve kakve želim da ti imaš. Vidim repove nekih prepelica. Uostalom, što me briga kako ti tumačiš. Ovo je moj trag.
