Ponovno slamanje kičme. Period sa pogrbljenom kičmom dok ne dobim neku injekciju samopouzdanja. Ja ne znam mnogo, ali želim znati više. Ne ostavljam krv nakon ubojstva zadatka. Ne želim to biti. Želim biti savršeni serijski ubojica u uspješnosti ovog vrtloga. Koga ja zajebavam, patetik vječni ? Ja sam lažov i licemjer. A tamo su ideali mi neki stari kreposni ljudi. Pitanje je jesu li uopće bili kreposni. Ironično. Polako me obavija topla deka konformizma. Polako postajem ono što sam se zaklela da neću biti. Predugo sam vani na zimi. Predugo ovih mojih sto godina samoće traje. Predugo. Opet patetika. Sranje. Pokušavam ne ispast seronja. Na kraju se gadim samoj sebi. I Mojsije će jednoga dana umrijeti. Don Quijote će jednoga dana shvatiti da postoji kraj. Ali kada, gdje i kako ? To nitko ne zna. Mogu govoriti samo da si propalica dok ne propadneš ili dok ne uspiješ. To je istinitost laži. Ili plivaš sa svojim mislima, ili te poždere tuđa struja misli. Na kraju si onda ono što oni govore da jesi. Tada tražiš zagrljaje u nekim rukama koje nisu tvoje. U osobi što te voli, a oboje znate da svatko nosi drugačiju arhitekturu misli. Mislite isto, ali mislite drugo. Možda jednoga dana shvatiš da je sav taj bunt samo igra. Možda jednoga dana shvatiš da se nikada nisi ni morao boriti. Ili možda jednostavno popizdiš.
