Tajna njegovog zagrljaja 🔚

Prvi Dio

Nikol. Jedna riječ. Jedno ime. Ime djevojke koja je u subotu mogla da strada mojom nepažnjom. Ne znam kako sam mogao biti tako neoprezan.
I jebeni Zamir. Ubiću tog skota čim mi dopadne šaka. Ovaj put prošao je samo sa jednim metkom u rame, a sledeći metak će direkt u čelo.

Stesem se kad se sjetim tih srnećih očiju, gledale se u mene sa toliko straha.
Kao mala srna, čista i ne zaštićena. Baš to je onu noć bila Nikol. A zašto? Zati što ja nisam mogao skinuti pogled sa nje.

Tako prelijepa i tako drugačija od drugih. Njeno držanje tako opušteno, a tako elegantno. Senzualnost ispija iz svakog njenog pokreta, a da tog nije ni svjesna.

Nagli tup zvuk prekide moje razmišljanje. Ustanem i krenem na sprat da provjerim da li je Nikol dobro.

Sjedi na podu moje spavaće sobe i plače. Na trenutak zastanem na vratima od prizora. Obuze me nekakav nemir. Ali se brzo saberem i kleknem pored nje. Pogledi nam se sudariše. Vidim sve. Bespomoćnost, strah, bol, brigu pa čak i trunčicu ljutnje.
Strah koji osjeća gotovo je opipljiv.

"Na sigurnom si. Ne boj se, neću ti nauditi."

Shvatim da nije u stanju da hoda. Vjerovatno je boli noga. Ustanem pa je primim u naručje te prebacim na krevet.

Više ne plače, sad gleda u svoje šake koje drži na krilima. Polako sjednem do nje na krevet. Pa joj primim bradu prstima i usmjerim lice ka mom, da me pogleda.

"Ne smiješ da se naprežeš. Imaš ranu od metka na lijevoj nozi, na polovini bedra."

Šuti i samo me gleda, pa nastavim.

" Ne brini, rana ne narušava tvoje zdravlje, samo malo će ti otežavati kretanje dok potpuno ne zaraste. Imaš par končića. I moraš paziti na ishranu zbog krvi." - kažem joj sve šta je i meni doktor rekao.

" Reci nešto." - pokušavam pokrenuti razgovor, jer ona samo šuti.

"Uhh.." - otpuhnu pa pogleda oko sebe. "Gdje sam? Šta mi se desilo?
Ko si ti?" - reda pitanja jedno
za drugim.

" U mom si stanu. U subotu je izbio incident u onoj konobi u kojoj smo bili, sjećaš se?" - pitam je, klimne glavom pa ja nastavim. " U pucnjavi te pogodio metak, izgubila si dosta krvi pa sam te iz tog haosa izvukao i doveo ovdje. Pozvao doktora koji je ovdje bio sve do jutros dok nije prošlo kritično vrijeme. Usput, ja sam Armin."- završim sa blagim pogledom.

" Rekao si u subotu? Koji je danas dan? " - upita me.

" Danas je utorak. Zašto?" - kako sam rekao da je utorak tako je ona preblijedila.

"Ne,ne i nee..Ovo nije moguće, ovo se ne dešava. - i ponovo počinjeda plače. " Propustila sam jedinu priliku. Kako sam tako glupa. Nisam trebala nikud ni da idem. Zašto se ovo meni dešava? " - priča nešto, ali nepovezano. Ništa ne razumijem. Šta je propustila? Gdje je trebala da ide?

"Hej, smiri se. I hajde lijepo mi objasni o čemu se radi." - pokušam da je smirim.

" Trebala sam na prijemni. Ovo mi je bio zadnji rok i taman kad sam uspjela da pobjegnem i da dodjem, ja sve upropastim. To mi je bila jedina prilika.." - i sad već jeca.

Nije mi drago to što čujem. Tehnički ona je zbog mene propustila prijemni. Zbog moje greške. Znao sam da se greške u mom poslu skupo plaćaju, a svejedno sam je opet napravio. Da li je ona to rekla da je pobjegla? Sta koji..?

Sačekam da se smiri, pa joj dodam čašu sa vodom. Vrijeme je za ozbiljan razgovor.

******