Al fali mi strašno
Fale mi njegove oči
Fale i naši pogledi u neugodnim situacijama
; naše mjesto u omiljenom kafiću
; naše omiljeno piće
; naši razgovori
Al najviše fali noću , kasno noću kad san nedolazi na oči
Tad se probudi pjesnik u meni koji se spominje svoga prijatelja kojeg je davno izgubio zbog zloćudne bolesti (vremena).
Pjesnika koji kasno u noć zaziva svog prijatelja
Polako se gubi u sjećanjima
Plavozelena boja očiju sve je tamnija
Glas postaje sve tiši
Svakim trenutkom je sve dalje
Postaje dio prošlosti kao treptaj
I u jednom trenutku...zaborav
Njegovo mjesto zamjene drugi ljudi
Ali svi oni su samo prolaznici
I na kraju uvijek ostanem sama
Onda kad se najmanje nadam ugledam njega
Svoga prijatelja kojeg nisam vidjela mjesecima
Ali me neprepoznaje
Ima pogled stranca
Kroz glavu mi prolaze mnoga pitanja
Ali ni na jedno nemogu odgovorit
Osjećam strašnu bol u grudima
Na trenutak sve je izgubilo smisao
Noge me vode u beskonačnost , stajem kraj prvog mosta
Oduvijek sam maštala o tome da dignem ruke od svega i odustanem kad bude najgore
Čovjek kojem sam se najviše otvorila neprepoznaje me i vidi u meni samo prolaznika , nevidi osobu koja je nekad uživala u njegovom društvu i voljela njegove djetinjaste ispade
Odabrala sam kraj
Jednom nogom sam već pošla u smrt
Duboko sam udahnula
Pogledala sam iza sebe
Snijeg je tako lijepo padao
Tišina je bila tako neugodna
Prešla sam preko ograde mosta
Na trenutak sve je stalo
Raširila sam ruke
I pala duboko u tamu
