- Fino ti je ovde. - rekla sam kada sam ušla u dnevnu sobu.
- Zar sumnjaš u mene?
- Vidim te tek drugi put, da li stvarno želiš da ti odgovorim na to?
- Siguran sam da znaš sve o meni. Slavica i Dijana su sigurno pričale.
- To si u pravu. – sela sam na krevet i izula štikle.
- I šta su pričale? – seo je pored mene.
- Pa uglavnom o poslu. Slavica je najponosnija majka na svetu. Ne mogu da ti opišem sa kolikim ponosom priča o tebi. Ali joj se ne sviđa to što si sam.
- Moj privatni život ih se ne tiče.
- Samo brine za tebe. Misli da se nikad nećeš oženiti.
- Oženiću se kad nađem onu pravu. – po glasu bih rekla da mu se ova tema nije svidela i nisam želela da zalazim dublje u nju.
- Pa šta su Slavica i Dijana pričale o meni? – pitala sam.
- Ne puno. Uglavnom su pominjale Anu, znam da radiš kao revizor i to je sve. Nisam znao da si razvedena.
- To je duga priča. – nasmejala sam se. Ne volim da pričam o tome.
- Imamo celu noć.
- Ukratko, moj bivši suprug nije želeo da bude otac malenoj Ani.
- Kako nije želeo da bude otac svom detetu? Ne razumem takve ljude.
- Nije njegova. Usvojili smo je pre pet godina. Ona je tad bila beba od šest meseci.
- Ana je usvojena? Nikad ne bih rekao.
- Malo ljudi zna. Zna Miloš i njegovi, moji roditelji i tvoji.
- Moji znaju? – kao da je bio šokiran.
- Da, ne znam kako to nije došlo do tebe.
- A taj Miloš, kako je mogao da vas ostavi?
- Pa, on je insistirao na deci, kako nismo mogli da ih imamo, odlučili smo se da usvojimo jedno, kasnije možda još jedno. Ali je nakon šest meseci rekao da ne može i da biram između Ane i njega. Izabrala sam Anu, uvek će biti Ana. – nasmejala sam se. Volim tu malu.
- O bože, koji debil. A tebi svaka čast.
- Hoćemo na spavanje sad? Umorna sam, a ustajem rano?
- Da, da. – kao da se odjednom trgao.
Nisam mogla da zaspim. Cele noći sam ležala u meni nepoznatoj sobi i razmišljala o čoveku koji je sad verovatno spavao čvrstim snom.
Ujutru sam se iskrala i napustila stan. Otišla sam pravac na posao. Kako me Lena nije sačekala na svom radnom mestu, morala sam sama da naručim kafu i sada sedim i gledam kroz prozor.
- Slobodno. – rekla sam kada sam čula kucanje na vratima. To je bio moj šef.
- Gde ti je sekretarica?
- Verovatno je otišla do toaleta, ne znam. – ne mora da zna da kasni.
- Doneo sam ti nove zadatke.
- Hvala, niste morali da silazite, došla bih ja do vas.
- Nije mi bilo teško. Znaš Nataša, plaćam te ovde da radiš.
- Znam ja dobro zašto sam ovde. Pozdravite Miloša.
Moj šef je prijatelj Miloševih roditelja, tako me je Miloš i upoznao sa njim.
Udahnula sam duboko i pogledala sa kakvim se to problemima nose današnja preduzeća. Imam osećaj kao da je trajalo satima.
- Kasniš. – rekla sam kada je Lena ušla u kancelariju.
- Znam, izvini. Ti šta radiš? – sela je na stolicu ispred mene.
- Radim.
- Jebote Nataša. Izvini što sam zakasnila. Prestani da budeš nadrndana.
- Dolazio je šef. Morala sam da lažem. Kritikovao nas je. – pogledala sam je.
- Izvini. Bacam se na posao.
Ostatak dana je bio tako naporan. Jedva sam želela da odem u stan i bacim se na krevet. Ali pre toga sam morala da priverim ceo stan i vidim da li je Nikola prvi put ispoštovao reč. I bilo je tako. Sve je bilo na svom mestu. Osim prljavih tanjira koje sam morala da perem. Tačno čovek ne može da računa.
- Nadam se da si imala lep dana. – gledam u poruku već par minuta. Bože koliko je sladak.
Ne znam zašto, ali postoji u njemu nešto neodoljivo. Nešto na šta ne mogu biti imuna. Nešto što me tera da se ponašam kao tinejdžerka, a ne kao žena od trideset godina.
- Mamaa! – Ana mi trči u zagrljaj.
- Jesi li slušala baku i deku? – uzela sam je u naručje.
- Da. Bila sam dobra. Tu je i ujka. Došao je malopre. Zašto i ti nisi došla sa njim?
- Gde je ujka?- spustila sam je dole.
- U svojoj sobi.
- Idem kod njega. Idi pomozi baki oko ručka. – otrčala je u kuhinju.
- Ljubavniče. – bacila sam se pored njega na krevet.
- Stigla si. Ko je lik od sinoć?
- Ne tiče te se. Kako je bilo?
- Super. Mala zna znanje.
- Ne želim detalje. Zadovoljiću se sa super.
- Mama! – Ana je ušla u sobu. – Došao je čika Nenad. – rekla je I istrčala napolje. Ustala sam.
- Ko je Nenad? – ustao je za mnom.
- Lik od sinoć. Odoh.
Izašla sam iz sobe i pogledala sam se u ogledalo u hodniku, udahnula duboko i sišla dole.
Nenad je sedeo u dnevnoj sa mojim ocem.
- Ćao. – rekla sam.
- Ćao. – ustao je i došao do mene, a zatim poljubio u obraz. Ovo je čudno. I neprijatno.
- Idem da pomognem majci.
- Čika Nenade ostaješ na ručku? – Ana je dotrčala I sela mu u krivo. Da, da li ostaje? Želim da ostane. Nataša uozbilji se.
- Ne, mislio sam da idem.
- Ali zašto. I mama hoće. Mama kaži mu da ostane. – Anastasija! Vrištala sam na nju u sebi.
- Ostani. – moj otac me je preduhitrio.
- Važi. Ostaću.
- To! Idem da kažem baki. – krenula je da izađe I sudarila se sa Nikolom na vratima.
- Polako! – rekao je.
- Ujoo, čika Nenad ostaje na ručku! – bože koliko radosti u tom malom detetu.
- Jel da? – pogledao je prvo u mene, pa u njega.
- Da, idem da kažem baki. – istrčala je iz sobe.
- Nikola. – pružio je ruku Nenadu.
Situacija za ručkom, pa bila je čudna. Nikola je posmatrao Nenada i ovaj je to primetio. Bilo mu je neprijatno. Moja ćerka je sa druge strane toliko oduševljena Nenadovom pojavom, da je i posle u kolima samo o njemu pričala. A i kako ne bi? Celo popodne se igrao sa njom.
YOU ARE READING
Porodica
RomanceNataša je majka malene petogodišnje devojčice, koja je njen život i zbog koje bi sve uradila, pa čak iako je ta cena toliko visoka da ostane bez ljubavi svog supruga. Nenad je mladi doktor, čiji se život svodi na žene i uspešno obavljanje svog posl...