10 sati prije ponoći-Martin stan
„Marta, reci da se šališ, molim te!“
„Ne draga, ne šalim se. Ozbiljna sam!“
„Ja ne mogu vjerovati! A ako ne znaš, samo da ti napomenem da je večeras doček Nove godine i da bi mnogo naših prijatelja bilo sretno, da ima slobodnu večer da može na doček. A tebe ništa ne priječi, osim same tebe.“
„Josipa sve to znam, ali shvati me draga. Molim te, pokušaj se nakratko staviti na moje mjesto, te razmisli kako bi ti postupila da je tvoja sestra blizanka u komi. Da li bi bezbrižno mogla otići na tulum i ludovati, dok je ona nepomična i dok joj život visi o niti, a znaš da je prije dva dana imala novu krizu?“
„Marta, sve to shvaćam, ali isto tako znam da ni Natalija ne bi željela da si večeras sama u svome stanu, kad imaš priliku da se malo opustiš i zabaviš. Moraš priznati da zadnjih pola godine otkako je Natalija završila u komi, najmanje si mislila na sebe i na svoje potrebe. A ovo je najbolji način da se malo opustiš i da u Novu godinu uđeš s najdražim ljudima. Priznajem da mi je drago što ti je doktor Radić zabranio da boraviš u njenom apartmanu, pošto sam sigurna da bi tamo provela noć kao i mnoge do sada.“
„Naravno da bi provela tamo, znaš da mi je ona jedino ostala od obitelji, a doktora Radića mi ne spominji, molim te. Da nije dobio najbolje preporuke, odavno bi ga zamijenila s nekim drugim doktorom, koji nije toliko pun sebe.“
„Ja još uvijek ne shvaćam, što toliko imaš protiv njega. Svaki put kad sam dolazila u posjetu, bio je jako korektan i ljubazan, a isto tako sam primijetila da je jako seksi. I da se osjete varnice između vas.“
„Josipa, de molim te! Tko o čemu, Josipa o momcima, kao baba o uštipcima. Već sam ti rekla da umišljaš stvari. Ali dosta o meni i mojim potrebama, zar ti ne bi trebala ići pripremati one rolice i lisnata za večeras?“
„Da,trebala bi, ali ne brini se imam još vremena, nema još ni podne.“ „Draga, ne želim te plašiti, ali podne je odavno prošlo. Zapravo sad je par minuta do četrnaest, tako da mislim da moraš biti brza, ako misliš stići sve na vrijeme. A i ja se moram spremiti za posjetu Nataliji.“
„Auu, kad prije! Jesi ti sigurna da ti sat ide dobro?“
„Josipa ne pitaj gluposti, nego se požuri.“
„Naravno da žurim, sreća pa su nam stanovi blizu. Odoh svojim poslom, a ti mi poljubi i pozdravi Nataliju, ako uspiješ k njoj ući. I molim te, još jednom razmisli o dočeku Nove, meni za ljubav. Inače bi mogla poduzeti drastične mjere...“
„Josipa na kakve drastične mjere misliš?!“
„Marta, bolje da ne znaš.. a sada odoh, čujemo se večeras. Ljubim te!“
„I ja tebe, neka ti je posao lak. Čujemo se.“
8 sati prije ponoći
Konačno sam ispred bolnice, nadam se da ću danas Nataliji moći ući, makar samo na minutu dvije, da je mogu dodirnuti i dati joj do znanja da sam tu. Čim uđem u bolnicu, idem na njezin kat, dok se u sebi molim da je doktor Martinović u smjeni, jer od njega lakše dobijem dozvolu za ulazak u sekinu sobu. Pri izlasku iz lifta nailazim na okićeni bor i svu dekoraciju, koju je osoblje postavilo da bi bar malo imali blagdanskog duha. Inače obožavam ovo blagdansko razdoblje, ali ove godine mi ništa ne pričinjava zadovoljstvo i ne izvlači iz mene onu radost, pravu dječju. Ovo je prvi Božić za koji nisam bila nestrpljiva da otvorim poklone, pošto pored mene, nije bila moja druga polovica, moja seka Nata. Dok sam ja zabavljena svojim mislima, noge su me dovele do njezine sobe i kad pogledam kroz prozor koji mi je zadnjih dana služio da nijemo promatram nemoćnu sestru. Sad mi pogled pada na praznu sobu, zapravo na prazan krevet, koji u meni izazove ogromnu bol u grudima, a oči mi napuni suzama, koje klize niz moje obraze, dok se okrećem i tražim nekog od osoblja, da mi objasni značenje prazne sobe, pošto ne želim prihvatiti ovu crnu misao koja mi okupira misli kao istinu. I dok tumaram praznim hodnikom, za nekim od osoblja, suze mi sve više padaju niz obraze, te mi mute vid, da se uskoro zabijem u nekoga. A kad podignem pogled, shvatim da sam naletjela ni manje ni više, nego na doktora Radića, te prije nego uspijem progovoriti, obuzme me slabost i osjetim kako padam, a zatim mi se sve zacrni.
****
„Kako ste mogli biti toliko nemarni, kad znate koliko je vezana za sestru!? I ja da sam bio na njenom mjestu, pomislio bih na najgore, kad bih ugledao praznu sobu s praznim krevetom. Znate da je pacijentica prije samo dva dana, imala novu krizu i da smo je jedva povratili, isto tako znate da se svaka promjena trebala javiti kontakt osobi, u ovom slučaju gospodični Martić. Svjestan sam da nas je jako malo, te da bi svi voljeli da danas ne radimo, ali ipak radimo. Onda bi bilo dobro da svoj posao obavljamo savjesno, jer naša neozbiljnost može nekoga koštati života. Hajdemo svi svojim poslom i zaduženjem, sestra Jasna, molim Vas javite mi kad se gospodična Martić probudi, budem u svojem uredu.“
„Bez brige doktore Radić, osobno se pobrinem za gospodičnu Martić i javim vam svaku novost.“
„Hvala vam!“
Dok idem u svoj ured, još jednom navratim u sobu u koju sam smjestio gospodičnu Martić, te je u miru promatram i divim se njenoj ljepoti. Prije dva dana sebi sam priznao, da sam se zaljubio u nju, ni sam nisam svjestan kad i kako. Ali svjestan sam da je svaki dio moje duše i srca obuzela, a misli ne mislim ni spominjati. U onom trenutku kad sam je vidio kako se ruši, došlo mi je da zadavim i kolegu Martinović i sestru Jasnu, jer joj nisu javili novosti. Unatoč tragovima suza i blijedom izgledu, izgleda mi kao anđeo, i to kao moj anđeo. Sad mi je drago da sam se zatekao u bolnici u ovim trenucima, jer njena nesvjestica mi je dala priliku da joj se nesmetano približim, te njeno toplo i podobno tijelo osjetim uz svoje, koja su se uklapala kao dva dijela slagalice. Glasovi na hodniku su me natjerali da se odmaknem od kreveta, te da konačno i odem u svoj ured. Umjesto da idem doma, ja idem prema svome uredu i čekam da mi jave da se probudila, da joj mogu prenijeti novosti u vezi sestre. I to dobre u ovome trenutku, a nadam se da će i ostati takve.
