6 sati prije ponoći
„Josipa, što si me zvala?“
„Gle, iskreno više nisam znala što da napravim, ja ovo više ne mogu gledati, niti mislim Marti dopustiti da se ovako ponaša prema sebi. Došlo je vrijeme da Marta, ponovno počne obraćati pozornost na sebe, prošlo je pola godine kako je Nata u komi, a s njom smo i Martu izgubili. Ja shvaćam da je sve ovo teško za nju, ali ne smijemo dopustiti da je večeras sama, tako da mi je Marko, potrebna tvoja pomoć. Pošto mi je na pamet, pala jedna ideja, a za nju mi je potreban nečija pomoć da bi uspjela. A tu onda ti nastupaš...“
„Josipa, polako draga! Znaš da ću pomoći, pogotovo jer se radi o Marti, ali mi moraš objasniti tu tvoju ideju i kako ja mogu pomoći.“
„Marko, sve ti objasnim samo da ovo završim.“
„Zašto se ne čudim, kod tebe je opet ona izreka; strpljen, spašen – sto posto istinita...“
„Marko, za minutu sam gotova, ne budali.“
„ Dobro, dobro.“
****
Dok se približavam zgradi i svome stanu, razmišljam koliko sam sretna, premda mi nije dopustio da ostanem uz Natu, dovoljno mi je bilo čuti da joj se stanje popravilo i da je zato prebačena u svoj apartman. Iznenadila me reakcija i postupak doktora Radića kad sam došla k sebi. Jedva čekam da svratim do Josipe i sve joj ispričam, a najviše Natin napredak. Toliko sam obuzeta mislima i razmišljanjem o svemu što se dogodilo, da nisam ni svjesna da se nalazim pred svojom zgradom, sve dok me susjeda ne pozdravi. Umjesto da se zaputim u svoj stan, krenem prema Josipinom, jer sam nestrpljiva.
„Ćao draga, znam da si u gužvi, ali sam nakratko svratila, samo da ti prenesem novosti.“
„Uđi draga, nisam u gužvi, pošto je Marko došao po gotovu hranu.“
„Što je došao on po gotovu hranu, kad uskoro i ti ideš?“
„Došlo je do nekih promjena, ali nije bitno. Reci mi što je bilo u bolnici, kako je Nata, što su ti rekli, što je...?“
„Josipa, a da je pustiš da progovori, tj. da odgovori na sva postavljena pitanja, pa onda postaviš još koje.“
„Marko, sve je ok, znaš da je to naša Josipa, ona je uvijek takva, već sam se navikla. Inače, kako si ti?“
„Ja sam dobro, a sad govori, jer sam i ja nestrpljiv da čujem kako je Nata?“
„Ovaj put imam jako dobre vijesti, ali krenem vam iz početka sve govoriti, da shvatite što se danas odigralo u bolnici. Kad sam došla pred sobu, zatekla sam praznu sobu i krevet... ...
I na kraju mi je doktor Radić rekao, da je ovo veliki napredak, ali isto tako me je upozorio, da moramo biti pripravni da ostali oporavak neće teći tako brzim tempom. Te mi je naglasio da još uvijek mogu nastupiti krize, za koje ne znamo kako mogu završiti. Ali ja znam da više neće biti kriza, a ako ih kojim slučajem bude da će ih Nata pobijediti, te će nam se uskoro vratiti.“
„Tako mi je drago Marta, konačno dobre vijesti“
„Da Marko i ja se slažem s tobom, ali znaš što mene zanima?“
„Što Josipa? Premda imam već zamisao u svojoj glavi, ali pitaj, pa da potvrdimo, jesam li u pravu!?“
„Mene zanima, zašto je baš doktor Radić prenio sve novosti, premda on nije dežuran?“
„Josipa, ja ne mogu vjerovati, kako si mi svaki put sve više predvidiva. Iskreno, ne znam, ali može biti da je osjećao dužnost, pošto sam se u njega zaletjela i pred njim srušila u nesvijest.“
„Da, da, sigurno ga je doktorska dužnost, obvezala da ostane i sačeka da sedativ prestane djelovati i da se probudiš, te da ti sve prenese, premda je doktor Martinović dežuran i itekako sposoban sve to isto napraviti. Ti reci da sam ja luda, ali ponovit ću ti, ti se doktoru Radiću sviđaš i zato je sve to napravio.“
„Ok Josipa, recimo da je tako, jer protiv tebe se ne može. A sad dosta o meni i doktoru Radiću, mene zanima kakve su promjene nastale, pa je Marko došao po hranu, a ti se ne spremaš za doček?“
„Nikakve posebne, nisu ni vrijedne spomena.“
„Daj Josipa, ako joj ti ne kažeš ja ću joj reći.“
„Marko nemaš još što reći, ako se ne varam ti bi trebao krenuti, pomognem ti plehove s hranom odnijeti do auta, inače bi moglo završiti na podu.“
„A ne!! Nitko ne ide nigdje, dok ne otkrijem što se ovdje događa. Bilo bi dobro da budete brzi, pošto je skoro 19 sati, a doček počinje za sat vremena. Dogovorite se tko će mi reći, inače ćemo svi ostati ovdje, što meni nije nikakav problem, ali za vas jeste.“
„Ja ću joj reći, pa se ti Josipa ljuti na mene.“
„Marko šuti!! Inače neću riječi s tobom progovoriti.“
„Neka nećeš, ja ću ipak reći. Marta, Josipa je odlučila da neće ići na doček Nove, ostat će tebi praviti društvo. Smatra da ne trebaš večeras biti sama, iskreno slažem se s njom, ali ipak ne bi toliko drastično postupio. Ja bi te prvo ipak pokušao nagovoriti da ideš na doček, pa ako ne bi uspio, e onda bi tek odustao od dočeka. A sad ja odoh, jer mislim da će me Josipa zadaviti ako još malo ostanem u njenoj blizini, a isto tako mislim da vama dvjema treba solo prostor. Ne brini se plehove sigurno odnesem do auta, čujemo se.“
„Josipa, ovo je totalna glupost! Jesi na ovo mislila kad si spominjala drastične mjere?“
„Da! Na to sam mislila! Ako ti ne želiš ići na doček, onda neću ni ja.“
„Josipa, ti nisi normalna!“
„Ma nemoj, to mi govori luđa osoba od mene, ako ne znaš, ovo su čari pravog prijateljstva. Bilo bi od mene sebično, da ja odem i da se zabavim, dok moja najbolja prijateljica je sama u svome stanu i tuguje. E kad je tako, onda i ja ostajem doma, tj. možemo skupa gledati neke filmove, ili mogu uzeti neku knjigu čitati. Meni je svejedno, ja sam donijela odluku; Ako ti ne ideš na doček, ni ja ne idem. I nema rasprave!“
„Ako je tako, Josipa onda me dobro slušaj. Meni je žao što si takvu odluku donijela, jer ja svoju odluku ne mijenjam, isto tako ja idem sama u svoj stan, ne želim ničije društvo, a tvoje pogotovo.“
***
Gledam kako Marta ljutito odlazi iz mog stana, a u sebi se nadam da nisam pogrešnu odluku donijela. Nadam se da joj osjećaj krivice neće dati mira i da će se predomisliti, a do tad odoh pronaći što ćemo obući, te ću se istuširati. Dok idem prema spavaćoj sobi, zvoni mi mobitel, sigurno Marko želi saznati, je li dobro odigrao svoju ulogu.
***
Ja ne mogu vjerovati što je Josipa odlučila, ako mi je htjela nabiti osjećaj krivice, e onda je uspjela. Ni u jednom trenutku mi ovo nije palo na pamet, da bi mogla učiniti. Već mi je dovoljno puta pokazala da mi je najbolje prijateljica, ali ova odluka je nešto najluđe, što je napravila u ime našeg prijateljstva.
