U bolnici
Za manje od deset minuta, sve se okrenulo. Mirna i tiha noć pretvorila se u ludnicu, bilo sa zaprimljenim pacijentima, ili sa starim. A najviše poteškoća mi zadaje Natalija i novonastala situacija. Ovo otkazivanje organa mi se nimalo ne sviđa, Martu smo konačno dobili i na putu prema bolnici je. Nažalost, ipak ću joj morati prenijeti jako loše vijesti i pripremiti je na najgore, pošto su male šanse da se Natalija i ovaj put izvuče. Već sad se molim za Novogodišnje čudo, jer neću samo pacijenticu izgubiti, nego ću i Martu izgubiti, a da nismo ni pošli. Zvuk alarma za uzbunu, natjera me da se pokrenem i kad pogledam broj sobe, samo u sebi zazovem Boga u pomoć, jer će mi sada itekako trebati Njegova pomoć i providnost. Kad uđem u Natalijinu sobu, dočeka me zastrašujuća buka zvukova aparata koji su je održavali na životu. Njihovo postepeno iritantno pištanje mi je ledilo krv, jer sam jako dobro znao značenje tog zvuka, uskoro mi se u sobi pridružilo i ostalo osoblje. Uigrano svatko je radio svoj dio posla, ali sa svakom minutom koja je prolazila, bili smo svjesni da polako gubimo ovu bitku. A onda sam u pozadini čuo njezin vrisak, te njenu borbu da uđe u sobu. Zahvaljujući njenoj prijateljici i nekome od osoblja, uspjeli su je zadržati van sobe.
***
„Josipa!? Što se događa? Što je bilo? Zašto osoblje trči? Što se događa?
Ne! Ne! Josipa, ja nju ne smijem izgubiti! Ona mi je jedina ostala, Bog ne može toliko biti okrutan, pa mi i nju oduzeti, zar ne?“
„Marta! Saberi se, moraš se smiriti! Sada moraš biti jaka i hrabra, a ne uplašena i histerična.Treba joj tvoja snaga i vjera da će se uspjeti izboriti. Znaš da je snažna, neće se tako lako predati, pogotovo kad je ti, ovdje čekaš. Zna da ne možete jedna bez druge.“
Koliko god pokušavam biti jaka radi Marte, toliko me je strah, promatram lice osoblja i nijedno nije ohrabrujuće. Dok u zagrljaju držim Martu, budno pratim kretanje doktora Radića, koji se uputio van iz sobe, te se nama približava. Slušajući prognoze doktora, u sebi se lomim na komadiće, ali čvrsto držim Martu dok ona bijesni i viče.
„Doktore što to govorite? Na što da budemo spremne? Na što? Što nam to govorite?“
„Nažalost, ako se dogodi još jedna ovakva kriza, neće preživjeti noć...“
„Josipa, što to on govori?“
„Sada smo je jedva uspjeli povratiti, žao mi je, ali takvo je stanje. Ako imate još rodbine, bilo bi dobro da ih obavijestite. Volio bih da nosim bolje vijesti. Žao mi je!“
„Ne, to je nemoguće. Jaka je ona, izvuče se.. Što ću ja bez nje? Bože, što ću ja? Molim te, Bože pomozi. Ne oduzimaj mi i nju ..“
Naš razgovor prekida jaki iritantni piskavi zvuk, koji doktora Radića natjera na brzo djelovanje, ulijeće nazad u Natinu sobu, dok nas dvije stojimo naslonjene na prozor i promatramo što se događa. A Marta na glas strepi, moli i ...
„Zašto su stali? Jesu uspjeli? Bolje joj je? Zašto ste prestali? Učinite nešto! Molim vas! Ne... Natalija, ne... Ne! Ne!“
„Marta! Marta!“ Dozivam je, ali nema efekta, ona i dalje nastavlja s pitanjima, dok nam se doktor Radić približava...
„Zašto samo stojite? Zašto ništa ne radite? Zašto? Hajde, učinite nešto! Hajde! Nemojte je samo tako lako pustiti, molim vas.“
„Žao mi je, moja sućut.“
„Ne, nije mrtva! Učinite nešto da živi, molim vas. Ona nije mrtva! Natalija! Molim te, ustani, otvori oči, molim te! Molim te, pogledaj me... Molim te! Natalija! Natalija!...“
Marta se otrgne iz mog naručja, gurne doktora Radića, te uleti u Natalijinu sobu i nastavi;
„Što se događa? Ne! Molim te, ne idi, ne ostavljaj me... Obećala si da ćeš uvijek biti uz mene i da me nećeš ostaviti. Molim te, ne idi.
Molim te! Ne ostavljaj me samu, molim te..
Molim te ne idi... Bože, molim te... Otvori oči, ovdje sam!
Natalija, molim te... Molim te Natalija...
Molim te, bori se, molim te izdrži! Molim te, jedino tebe imam, molim te... Otvori oči, molim te ovdje sam, pogledaj! Ovdje sam, nigdje ne idem bez tebe, otvori oči, molim te! Natalija, molim te! Natalija, nije vrijeme za tvoje psine. Molim te, ne čini mi ovo.. Dosta je bilo! Otvori oči, pogledaj me, molim te... Natalija, molim te ne ostavljaj me samu. Molim te, probudi se. Molim te Natalija... Natalija! Probudi se!“
Dok je doktor Radić pokušava odvojiti od mrtve Natalije, Marta se ne predaje, nastavlja se svađati, ne želi da ih odvoje.
„Pustite me, nigdje ne idem... Natalija, molim te! Ne možeš umrijeti, zar ne znaš koliko te volim... Molim te ne ostavljaj me samu, molim te ... Seka, molim te otvori oči, pokaži im da si živa. Molim te, samo to učini, obećavam da više ništa neću tražiti od tebe. Molim te seko, meni za ljubav, vrati mi se. Molim te!“
Dok se Marta svađa i preklinje Nataliju da se vrati, te da otvori očiju, sobu ispuni jedan tihi zvuk aparata, što ponovno potakne doktora Radića da nastavi s ručnom masažom srca, dok se taj zvuk ne stabilizira, a doktor konačno ne odahne. Marta i ja stojimo s knedlom u grlu i nijemim pitanjem u očima, da nam se doktor Radić, konačno obrati. Ali on, samo pritisne zvonce, koje pokrene osoblje na povratak. Dok jedno za drugim ulaze u sobu, te odmahuju glavom, nas dvije se nađemo u hodniku iza zatvorenih vrata. Promatrajući usklađeni tim sa ogromnom strepnjom, da nam njihov izlazak iz sobe, ne uništi nastalu novu mrvicu nade...
