00:15 » the second season of catoptrophobia

00:15 i.

Zima. Godišnje doba koje odisuje hladnočom. Zapravo, opisuje neke ljude. One hladne i bezobrazne. Koje te tako lako povrijede. Ali, neki zaista nemaju namjeru to učiniti. No život je takav i neke stvari se tako olako shvate krivo.  A kada saznaš istinu, ponekad je prekasno. A povratka nema.

I evo je. Naša junakinja sjedi u parku. Njena sada kratka smeđa kosica prekrivena je bijelom kapicom, dok sitne pahuljice snijega padaju na nju. Već promrzle ruke u rukavicama uvuče u đepove jakne, kada zapuše vjetar. I nije se baš promijenila. Još uvijek je ona krhka djevojčica kojoj je potrebno samo malo pažnje. Oh, i imala ju je. No, sve se promijenilo nakon raskida sa Ashtonom. Odkako ga je vidjela u novinama sa drugom djevojkom, više ne želi čuti za njega. Iako on svakog dana pokušava ispraviti stvar. Vratimo se na početak. On je zapravo osoba koja je krivo shvačena. "Cherie? Molim te, pođi samnom kući. Prehladit ćeš se." Začuje poznati glas pored sebe te lagano podigne glavu prema svojoj prijateljici. "Ja sam glupa, Am." Riječi napokon napuste njene usne. Nakon toliko tjedana šutnje, pravo je čudo što je nešto rekla. Amy se blago osmijehne te svoju ruku stavi na njeno rame. "Cher, ponekad su ljudi jednostavno takvi. Razumiješ? Ali, svejedno to ne znači da se moras toliko povući u sebe." Objasni. Cherie lagano klimne glavom te se ustane sa klupice prekrivene snijegom. Otrese svoju jaknu, a onda se zajedno sa Amy zaputi kući.

Ashton zatvori vrata bacajući ključeve na stolić te laganim koracima krene u dnevni boravak. Teško uzdahne i sjedne na fotelju. I oh, toliko mu je žao što je povrijedio svog ljubičastog anđela. Sve bi dao da ispravi stvari. No, nešto je jednostavno neispravljivo. "K vragu, k vragu, k vragu..." Tiho promrmlja u svoje ruke dok njima prelazi preko lica. Više se ne može sjetiti načina kako bi ju nagovorio da razgovaraju. Sve je isprobao. Mnogobrojne novine pišu o njihovom raskidu, a on je bespomoćan. Miliune neodgovorenih poruka na društvenim mrežama. Sve samo u par tjedana. Zapravo, tri tjedna. Puna tri tjedna od njihovog raskida. Njih dvoje ga se sjećaju kao da je bio jučer. Ona je jednostavno otišla, a kada je to Ashton čuo, kao da ga je nešto čvrsto udarilo i dalo mu do znanja da se njegov cijeli svijet raspada. A, on tu ne može ništa. Beskoristan je. "Ashton? Želiš li da ti skuham čaja, ne izgledaš baš najbolje?" Upita starija žena zabrinuta sinovim životom. Oh, više ga ne može gledati kako pati. Toliko je skrhan. "Ne, majko. U redu je." Odgoviri slabašno se osmijehnuvši. "Molim te." Ponovno začuje majčin glas te ovoga puta lagano klimne glavom. "Dobro."

Mrak se već odavno spustio nad London, a miliune i miliune zvijezdica ukrašuju tamno plavo nebo. Lagani vjetar raspršuje pahuljice snijega, a Ashton stoji pred Cherieinom kućom i gleda u njen prozor. Zapravo, ovo mu je prvi put da je došao ondje odkako su prekinuli. Sada je pravo vrijeme. Dok on zamišljeno gricka usnu gledajući i dalje u istome pravcu, Cherie posprema svoj ormar. Vrati zadnju majicu unutra, a onda ustane sa poda i okrene se oko sebe nebi li pronašla još što, što bi trebalo biti pospremljeno. Shylah, kao i njena majka, već odavno spavaju tako da mora biti poprilično tiho. Lagano uzdahne, a onda krene prema prozoru namjeravajući ga zatvoriti. Nešto podalje, primjeti poznatu siluetu muškarca te raširi oči u nevjerici. Oh, koliko se samo osjećaja miješa njome dok gleda u njega  i ne vjeruje da je on ondje. Svega nekoliko metara od nje. "Cherie, čekaj!" Vikne Ashton te potrči ka njenom prozoru kojeg ona zaklopi. No, njegove ruke na staklu ju spriječe u tome te je ovoga puta prisiljena razgovarati sa njime. "Što radiš ovdje, Ashton? Pobogu, skoro je pola noći." Reče nakratko pogledavši na sat iza sebe, a onda ponovno pogleda u njega. "Moramo razgovarati, Cher." Tiho reče na što ona odmahne glavom. I tek tada on primjeti njenu kosu. Razočaranje. Napravila je to upravo zato što zna koliko on voli njenu kosu. Onu dugu, ljubičastu. Ali, kada želiš nekoga zaboraviti, najbolje je riješiti se svega što te podsjeća na tu osobu. Zar ne? A, ona time nije postigla ništa. Ne može ga zaboraviti. Iskreno, niti ne želi. Još uvijek ga silno voli, no ono što joj je napravio ju je povrijedilo. "Cher..." Pokuša nešto reći, no ona ga prekine. "Otiđi, molim te." I u tom trenutku joj je drago što je mrak. Inače, jasno bi vidio njene uplakane oči. Jedino što želi je da on ode te da se isplače. Kao i svake prethodne noći. Sat otkuca točno pola noći, a on se okrene na peti i ode.

________________________________________________________________

Hii. Prvo, hvala svima koji nastavljaju čitati moju priču. Zbilja mi je drago. Drugo, puno bi mi značilo da ostavite neki komentar da znam tko čita. Ne mora biti veliki, barem par riječi. Valjda ne tražim mnogo. Huh. Pa.. Što mislite o ovom zapletu u priči, mh? I dap, pročitajte priču od kristinacih 'table napkin'.