Njegove plave oči

2

Sljedećeg jutra sve je teklo kao i obično. Ustala sam se, otuširala se i obukla u crne poderane traperice I kožnu jaknu. Pošto je bio ponedjeljak morala sam na posao. Nakon 15 minuta pješačenja stigla sam do malog kafića u kojem sam radila i pripremila se za svoju smjenu. Dan  je prolazio i sve je bilo kao i inače, sve dok Darija, kolegica s posla, nije otišla ranije doma i ja sam ostala sama s mušterijama. Neko vrijeme je ponovo sve bilo normalno i, na moju sreću, nije bilo puno mušterija sve dok i zadnja nije izašla iz kafića. Obrisala sam zadnju čašu, uzela svoje stvari i posegnula za znakom na vratima kako bih službeno završila i ovaj radni dan. Kako sam okretala znak na "zatvoreno", vidjela sam kako se nečija figura pojavila ispred vrata. Tiho sam vrisnula od straha i spustila svoju torbu na najbliži stol. Iz nje sam brzo uzela mobitel i, brzo i nespretno tipkajući broj policije, nisam ni čula dok je netko ušao u kafić.

"Dobar dan, dobili ste službu 112, kak-" nisu stigli ni završiti rečenicu prije nego što mi je netko uzeo mobitel iz ruke i gurnuo me uz zid. Nakon nekoliko sekundi sam ponovo počela disati, ni ne shvativši da sam cijelo ovo vrijeme zadržavala dah. Otvorila sam oči i susrela se sa istim onim sivima koje su me jučer očarale.

"Što ra-" bila sam prekinuta njegovom rukom na mojim ustima. Nakon nekoliko minuta šutnje s njime koji me imao pritisnutu za zid, napokon je skinuo ruku s mojih usta. Pogledom sam putovala njegovim tijelom i vidjela kako se drži za trbuh. Hitro sam maknula njegovu ruku i susrela se s krvavom lokvom na njegovoj uskoj, crnoj majici. Širom sam otvorila oči i dahnula u šoku. Vratio je ruku na ranu i zagrizao usnicu od boli. Da se nismo nalazili u ovoj situaciji rekla bih da je izgledao vraški zgodno radeći to.

"Mislim da je vrijeme za onu uslugu koju mi duguješ." rekao je i otvorio svoje sive oči zureći u mene bez da skida kontakt. "Šta hoćeš od mene?" odgovorila sam gledajući malo u njega, malo u ranu na njegovom trbuhu. "Gdje živiš?" pitao je nezainteresirano, ali u glasu mu se moglo osjetiti da mu se žuri. Možda zato što ima ranu, normalno da mu se žuri! Na njegove riječi sam se samo nasmijala. Zar ozbljno očekuje da ću mu dati svoju adresu?! "Smiješno?" rekao je ponovo me zarobivši uz zid, njegove oči su bile tamnije nego ikada. Progutala sam slinu i više kao da nisam mogla pričati. "Zadnji put, gdje živiš?" rekao je tihim glasom punim autoriteta. "Blizu, odvest ću te." rekla sam ne skidajući pogled s njegovog. "Vidiš da možeš biti poslušna bebo." Srce mi je stalo nakon što me tako nazvao. Uvijek sam mrzila dok bih čula da netko zove tako svoju curu, ali izlazeći iz njegovih usta nije mi smetalo. Uzela sam svoju kožnu jaknu, torbu i polako se maknula od njegovog tijela koje je cijelo vrijeme bilo stisnuto uz moje. Otvorila sam vrata i nakon što smo izašli zaključala. "Kako znaš gdje radim?" pitala sam nezainteresirano. Od njega nisam mogla očekivati ništa manje, došao je bas ovdje, u moj kafić s ranom od pretpostavljam metka. Uopće ne sumnjivo.

"Netko ovdje krvavi pa ako ti nije problem prestani pričat i hodaj." Na trenutak sam stala zanesena njegovim hladnim riječima. "Ili te mogu ostaviti ovdije da iskrvariš?" pitala sam i u trenu požalila. Stisnuo je čeljust i preokrenuo očima. "Požalit ćeš ovo dok se oporavim." Na to sam ja preokrenula očima što je on očito primjetio. "Ne radi to."

Ušli smo u njegov auto i počela sam voziti prema svom stanu koji je bio udaljen desetak minuta. Moglo mu se vidjeti na licu da mu je svaki tren bilo sve lošije. Na svaku najmanju nepravilnost na cesti duboko je uzdahnuo i mogu sa sigurnošću reći da nikada nisam čula nešto zaodljivije od toga. Čovjek je u boli, Faith, ne budi psihopat.

Nakon desetak minuta smo napokon stigli do stana. Pošto živim na dosta visokom katu predložila sam da idemo dizalom na što je on za čudo pristao. Ušli smo brzo unutra da nas nitko ne bi vidio jer je rana bila dosta očita i u tome bi uspjeli da nije neki gospodin u kasnim četrdesetima ušao na trećem katu. Zgodni, ranjeni stranac me brzo povukao prema sebi tako da su mi leđa bila prislonjena na njegova prsa. Uzdahnuo je i opsovao nešto tiho od boli zbog tog brzog pokreta i trnci su me prošli cijelim tijelom. Jednu ruku je stavio na moj trbuh dok mu je druga još uvijek čvrsto držala ranu. Gospodin nas je čudno pogledao, ali nije previše mario. Naizgled smo bili samo mladi par koji uživa u blizini jedno drugog. Otvorila su se vrata lifta i brzo smo izašli ne udaljivši se jedno od drugog. Izvadila sam ključ svog stana iz džepa i otključala vrata nakon čega sam ga brzo, ali lagano gurnula unutra i nazad zaključala vrata. Upalila sam svjetlo i napokon u potpunosti vidjela koliko je loše rana zapravo izgledala. Što da ja radim, nisam doktor!?

"Šta hoćeš da napravim, znaš da nisam doktor, Mislim, ja, ja radim u kafiću, što oček-" prekinuo je moje brbljanje time što je skinuo majicu. Ispod krvi i tetovaža moglo se jasno vidjeti koliko je dobro građen.

"Hoću da izvadiš metak kako god znaš." odgovorio je kao da je to najnormalnija stvar koju nekoga može zatražiti.