•Bijela vučica•

Na krovu zgrade

Noć je bila posebno lijepa. Vedra. Bez oblačka na nebu.
Iako je bila zima, povjetarac blagi je najavljivao proljeće.
Ulične svetiljke su bile upaljene. Osvjetljavale su mrače ulice bacajući crvenkastožutu svjetlost. Međutim, one se nisu ni mogle uporediti sa Mjesecom.

Šetali su jedno pored drugog. Povremeno bi se pogledali, ali bi odmah kao ona mala postiđena djeca spustili glavu.
Bili su jako blizu. Tu se dala primijetiti razlika u visini. Ali to je bilo slatko.

Slučajno je dotakao njenu ruku. Pogledala ga je. Rumenilo joj udari u obraze. Plave oči dođoše do izražaja.
Konačno mu je sinulo. Uze je za ruku. Nije se protivila što je Dmitriju bilo drago. Nastaviše da šetaju niz ulicu držeći se za ruke i sa osmijehom na licu.

"Želim da ti pokažem nešto. Hajde!"
Ubrzali su korak, a zatim počeli da trče.
Smijala se kao dijete. Bilo ju je milina gledati.

Oko njih su bile zgrade. Mada, bili su malo udaljeni od grada.

Prišli su odvojenoj zgradi. Izgledala je usamljeno. Valjda je zbog toga zračila nekako drugačije,posebno.
Bila je ogromna, najviša od svih. Stara. Neokrečena. Zapuštena. Stari fikus je srastao uz nju. Kao i mahovina sa sjeverne strane.

Nije joj bilo sasvim jasno šta su tražili tu.
Ali mu je vjerovala.

Popeli su se niz stepenice pokušavajući da izbjegnu sve polomljeno po njima. Dmitrij je išao ispred Anastasje. Tako joj je bilo lakše da prođe kroz sav taj nered.
I dalje su se držali za ruke. Čvrsto.
Gledala je u njega, ali on to nije znao.
Htjela je da prođe rukom kroz njegovu kosu. Da mu nježno miluje lice i zagleda se u njegove bebeće plave oči.

Izašli su na krov zgrade. Mjesečeva svjetlost ih je opijala. Zvijezde su izgledale kao sitna blještava svjetla.
Za razliku od ostatka zgrade, krov je bio čist. Nekoliko žica tamo i ovamo, ali ništa strašno.
Postavi malo deblje hartije, te joj pokaza rukom da sjednu.
Pogledi su im bili usmjereni ka Mjesecu.
Nogama je vrckala tamo-amo dok su joj visile sa krova zgrade. Osjećala se kao da je na ivici svijeta. Potpuno slobodna. Rasterećena. Nije bilo briga.
Samo Dmitrij, ona i veliki Mjesec.
Skrenuo je pogled ka Anastasji. Primijeti da lagano drhti.
"Evo,uzmi moju jaknu."
Ponudi joj plavu teksas jaknu. Klimnu glavom, te joj on prebaci jaknu preko ramena.

Po milioniti put divio se njenon dječijoj ljepoti odrasle žene. Plave oči nosile su ga do nebesa. Osmijeh na njenom licu činio ga je beskrajno ispunjenim i radosnim.

Baš kao što se pčela raduje nektaru, zemljica vodi, biljke suncu, tako se Dmitrij radovao Anastasji. Ne poznaje je toliko dugo. Međutim, njemu se činilo da je poznaje godinama. Kao da je godinama voli.

Na posljetku, pogleda i Anastasja Dmitrija.
Uhvati ga kako gleda u nju. To nije bilo zurenje. Ne. Dmitrij ju je posmatrao tako slatko sa iskricama u očima. Primijetila je te iskrice.
Dmitrij je primi za ruku, nježno. Leptirići joj je pojaviše u stomaku. Neke vratolomije su izvodili pomisli. Od silnih emocija osjećala je da će joj želudac na nos izaći.
Približavali su se jedni drugome,polako, svo vrijeme se gledajući u oči.

Ah,taj kontakt očima. Tako pun nježnosti,ljubavi. Dosta puta krucijalan.
Onaj ko je vješt dodirnuti te može bez dodira.
A oči...One su važne. Nikada ne lažu. Slatka, ali i gorka istina se uvijek nalazi u njima. Samo pažljivo moramo osmotriti.

Nalazila mu se u naručju. Obgrlio je rukama... i srcem.
Mogli su osjetiti dah ovog drugog na svojim usnama. Dijelili su ih milimetri.

Iza njih se začu glasan zvuk. Mjauk, tačnije. Mahinalno su okrenuli glave i nasmijali se prizoru.
Anastasja se vrati u prvobitni. Nasloni glavu na njegova prsa. Prsti su im i dalje bili isprepleteni. Mogla bi zauvijek tako ostati pomislila bi.
A Dmitrij, on se osjećao kao da mu je u rukama anđeo.
Miris Anastasjinog parfema širio se svuda oko njih. Za Dmitrija je ti bio opijum.
Okupani u mjesečevoj svjetlosti, slušali su zviždanje vjetra i šuškanje lišća.
Bilo je to i više nego što su očekivali.