UNCOMMON

UVOD

...S' vremenom se navikneš da je sve prolazno. Shvatiš da ljudi imaju dva lica, da se smjenjuju, dan za danom. Da nije sve onako kako nam se čini, da je svijet pun ljudi kojima ne smijemo vjerovati. Ljudi su dvolični, tako da smiješ vjerovati samo sebi. Tko nikada nije osjetio rane, taj se ožiljcima smije...

-Kada kažu 'ŽIVOT', ja se nimalo ne obazirem, jer sam zaboravila šta je to?, odakle je?, radi čega je tu? Živa sam, ali to ne osjećam, ne osjećam onu iskru života u meni, a živa sam! Moj život i nije život, više je patnja i bol, nego što se može nazvati životom. Sloboda, ono što svi tražimo, nedojstaje i meni, ali u određenim granicama. Život sam po sebi pun je raznih prepreka, trnja koje izaziva veliku bol, jedan ubod i već si kao 'Trnoružica' - bespomoćna. Trebamo znati, da život nije ravan tunel, kroz koji nesmetano možemo putovati! Da je lavirinit koji mogu odgonetnuti samo nepokolebljive i uporne osobe! Kakva sam postala s vremenom!-

Naučila sam da ne mijenjam svoju prirodu, da je hrabrost  vrlina na osnovu koje ljudi u opasnosti čine plemenita djela! Kada mi život stvori hiljadu razloga za plakanje ja mu pokažem da imam hiljadu razloga za smijeh. Pokažem da sam jača, da sam nepokolebljiva, da imam hrabrost, jer svijet je odavno postao oštra i opaka ulica, koja igra po nepisanim pravilima. Nikad poraz samo lekcija, to sam izvukla iz mnoštva spletki i podvala, koje sam doživljavala ili bolje rečeno koje doživljavam! Davno sam se pomirila s tim, jer znam da je sve prolazno, ništa ne traje vječno, pa neće ni to. Isto tako da nije bilo svega ovoga, da se sve ovo ne dešava, život bi bio besprijekoran, monoton, koračala bi kaldrmom koja vodi u lutkarski svijet, izgubljeni.

Danas, kada sjednem i ponovo pogledam unazad, nije mi jasno šta nas je dovelo do ovoga, šta je bio uzrok njihovih podvala? Ali gledam to sa vedrije strane. Da nije bilo loših stvari, ne bih izvukla ni pouke. Ne bih saznala da sam izdržljiva, da mogu preživjeti, da nisam kao ružina krhka grančica koja gubi život tek tako, koja se slomi, vene i nestaje. Ne mogu se ljutiti i iskaljivati na loše stvari, jer su mi nekako i pomogle, ojačale me. Mogu reći da više nisam stara Zoey, krhka i lomljiva, mnogo sam jača, shvatila sam da mogu vjerovati samo sebi. Ono što ne dopuštam, jeste da budem povrijeđena. Da osjećam posljedice, radi koji ću patiti cijeli život. Da se zaljubim, pa da proklinjem sve oko sebe, da se vežem za nekog 'posebnog' i da ga tetošim, pa da me povrijedi. Da mi se zgadi svaki put kada pomislim na ljubav, ne. To je razdoblje koje je zauvijek precrtano u mom životu! Jer, lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro. Zlo je privlačno i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro treba izrasti, treba se pomučiti.

Osobe kao što su Alice i Ashley su jedine bile uz mene u svim ovim trenucima, jedine kojima sam se mogla povjeriti. Najbolje su mi prijateljice od kada znam za sebe i moja najveća potpora u životu. I to je to u suštini.

-Sve je to, jer tako treba biti. Ljudi koji mi pričaju iza leđa, su sa razlogom iza. Život nam nudi razne izbore, pruža nam šansu, iskušava nas, da bi shvatili ko smo ustvari! Da bi razumijeli našu ulogu u svijetu, da bi shvatili svrhu svega ovoga. Nikada nećemo znati koliko smo jaki, dok sebi ne stavimo snagu kao jedini izbor! S tim da ne smijemo zaboraviti: “Svijet je pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu.”...

-Uvod! Sve uobičajeno, nikakva iznimka ili slično. Ništa posebno. Priča će biti, nadam se, uzdubljiva. Vama hvala na čitanju i užuvaj te! <3