UNCOMMON

Chapter #3

...Ponekad se treba osloboditi od svega i fokusirati  na stvari koje te čine boljom osobom, jer:...-

-No dobro, mobitel, društvene mreže i sve to,.. Na Facebook-u, ništa zanimljivo, uobičajeno,.. Izlogujem se, uđem u sobu i uu, zar je već 12:00h? Brzo spremim torbu, patike i zamjensku odjeću te, pravac stadion. Mnogi misle da mi je naporno raditi dva treninga, ali meni se sviđa!

-Mama: "Čuvaj se!" - govorila je, za mnom.

-Ja: "Proba' ću!" - čuo se moj eho, koji je milovao stare kaldrmske ulice. Fudbal je bio moj život na neki način. Momci-kanta, ljubomora-kanta, ljutnja-kanta, depresija-kanta, tuga-kanta, to mi je nepotrebno! Jer sve se vrti oko izbora koje sami biramo, ako želimo bolji rezultat, pravimo drugačiji izbor! Da patim od depresije, izjedam sama sebe iznutra i pokušam se mijenjati radi drugi? Naučila sam, da to nije bitno! Ne, ne želim se mijenjati, igrati kako drugi žele i činiti ih sretnim, jer to ne zaslužuju! Ne trebamo podcjenjivati svoju snagu da bi se promijenili, niti je precijeniti da možemo mijenjati ljude oko sebe.

-....."Aaaaaaaaaaaa, stigla si. Napokon!" - drago mi je bilo što mi je ekipa složna.

-Ja: "Vi to hoćete da odmah u bolnici završim?" - pogledala sam ih. Stvarno ih niko ne može zamijeniti.

-Sem: "Hajde, zagrijavanjee, zahuktavanjeee!" - gurala me u slačionicu, ostavljala torbu i naravno, vraćala nazad.

-Trener: "Idemo djevojke, 10. krugova pa utakmicaa,....." - uvijek je bio nasmijan, odličan čovjek! I da Vas ne tušim više, igrali smo po grupama, pa ponovo zajedno, razgibali, 10. krugova i kući, takva mi je bila svakodnevica! Mislite da je puno ili glupo? Naravno, trebamo imati svoje mišljenje, pa poštujem ko' tako misli! Ali ovi strastveni fudbaleri znaju, "Da nam je Fudbal u krvi", oni iskreni i požrtvovani....

-"Pa čovječe ko' da nemam sestre?" - ozbiljno.

-Ja: "A znaš da nije tako!" - nasmijem mu se i povučem ga sebi u zagljaj, stvarno ga ovako poželim.

-Luke: "Znam da je tako!" - poljubi me u obraz te se zavali pored mene.

-Ja: "Svakako!" - nasmijem se i ustanem. Uzmem jabuku i pravac soba, spakujem stvari i "Dance" - strastveno i HIP-HOP nastrojeno.

Trenerka, majica, dukserica, patike, torba i idemo! U plesu se pronalazim, smiruje me, definitivno je nešto što me upotpunjuje. Ponovo na bicikl i pravac dvorana. Bila je smještena u jednom posebnom dijelu grada, imalo je mala starinska vrata, sa polja je izledala kao neka ruševina, prekrivena paučinama i ispucalom farbom, kao iz Prvog svjetskog rata,.. ali unutra šta smo napravili, slikanje, grafiti, zavjese, osvjetljenje, bina,... Zidovi su bili crni i bijeli, preko njih smo nanosili razne boje i crtali, tj. ispoljavali svoje misli, energiju i osjećanja. Nijedan crtež nismo uradili precizno, nego opušteno i smjelo, jer ionako niko nije znao pravila, pa nam je bilo svejedno. Bilo je važno da je šareno i zanimljivo. Ali binu nismo dirali, njeni zidovi su bili mračni, bolje rečeno, bila je ulični prostor. Da kažem drugačije, ne mogu, jer su više podsjećali na neku ulicu obloženu ciglom i ispucalim materijalom, nego logičnu sobu. Brojali smo svega 6., članova i to je bilo puno. Dok' je druga ekipa, znate da u fantaziji ima ona ufuranija ekipa (predstavljaju sebe na višem rangu), to sviju naljuti, mislimo da je to moguće samo u filmovima, ali ovo je "Živi horor“, brojala negdje oko 7. do 9., članova.

-"Ooo, vidimo došla štreberka!" - javljala se Taylor-ina četa sa hodnika.

-Ja: "O, to naziv novog plesnog pokreta?" - pogledam je i uđem u sobu. Inače je Taylor bila glavna 'vučica' druge (protivničke) ekipe, uvijek spremna za svađu, lakovjerna i pomalo glupa!

-Edward: "Plesači!" - dreknuo se sa kraja sale.

A mi svi kao, navijeni, na podijum i svaki na svoju poziciju.

-Edward: "Svi spremni?" - pojačavao je muziku.

-Mi: "Itekako!" - svi u glas.

-Edward: "I jedan, dva, jedan, dva, tri,.." - Max, Jasper, Emmet, Edward, Tess-a i ja, smo plesali srcem a ne nogama. Nije nam bilo bitno, šta ćemo nositi, kako ćemo izgledati, hoćemo li biti našminkani ili ne! Plesali smo, jer smo samo tada pronalazili mir i osjećaj koji je teško pronaći, jer svi problemi ispare i nestanu na samom početku, sa prvim okretom.

"Here kitty

Here kitty uh

Ven hacia mi se mi mamasita

Need a big girl not a chiquitita

Sambame mi niña bonita,.." - Niko se više nije ismijao, kao mi na ovom dijelu,.. Kao, na utakmici: "Odlična prilikaaaaaaaaaaaa i ništa! Pa tako bezbroj puta, ponovo i ponovo.

"Come on play ah 

Woah oh oh oh 

Dame beso 

Dame risa 

Girl you need go muy deprisa 

COME ON" -U glas: "Ruke,... i kraj!" - jedan pogled, sve je rekao. Okupili smo se, napravili grupni zagrljaj i derali se. To smo uvijek radili, ovako na probi, legnemo na pod i uz radio pjevamo razne pjesme, izvrćemo tekstove, nadvikujemo jedni druge, skačemo. Momci su uvijek izvodili 'mangupe' i 'klaunove', stvarno je teško opisati, jer jednom se rađaju ovakvi 'izrodi',... Nestašni i djetinjasti!

*Nakon sat vremena*

Ovo može biti čudno, ali mi je stvarno drago što sam kući, umorna sam, iscrpljena i sve ostalo što ne mogu nabrojati. Otvaram vrata i 'vučem' se po onim stepenicama, sjednem na njih te:

-"Mamaaaa, ja stigo-o-o!" - nadvikivala sam sama sebe, ne znam kako!

-Mama: "Zlato moje!"

-Ja: "Ahmm!" - ustanem i nastavim do sobe...

-Nisam imala ideju, kako će biti u školi, hoću li se uklopiti, pronaći prijatelje? Znate ono "Novi u novoj sredini!" Preselila sam prije sedmicu u ovo kišno mjesto (i prije sam igrala fudbal i išla na ples ovdje), tako vlažno i mračno, hladno i vjetrovito. Svaki dan ti osvane sa kapljicama kiše, tmuran i užasan! Ali: "Ne sudi o knjizi po korici!"

...jer: “Svijet je pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu.” 

-Nadam se da će Vam se svidjeti! Vjerovatno je dosadno, ali tek je na neki način početak! Uzmite u obzir da će sljedeći nastavci biti vrlo uzbudljivi! Nastavak bude i brže, nego uobičajeno, ako bude više komentara i čitatelja! :3 

Love ya' ❥