UNCOMMON

Chapter #4

"Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? ...

-Ponovo sve ispočetka! Obukla sam svoju teksas jaknu, zavezala bijele starke i uputila se ka' izlazu. Dok sam ostavljala ruksak na leđa, čuo se mamin glas iza mene.

-Mama: "Pamet u glavu!" - poljubila me u obraz.

-Ja: "Potrudi ću se!" - uzvratila joj zagrljaj i pogledala u sat, 07:15h., ima još vremena. Sigurno se pitate, da li sam uzbuđena?, nervozna?, zbunjena?, ili nešto sasvim drugo? Ne, nisam, sa slobodom mogu reći. Šta me još može dočekati, kada sam već doživijela gore od najgoreg. Jer ništa više nije iznenađujuće, kako god bilo. Da me dočeka ista atmsofera kao u staroj školi je prosto nemoguće. Može biti bolja ili gora, ali nikako ista...

...I evo me, stojim ispred ogromne zgrade. Izgledala je neustrašiva, tako samouvjerena i uštogljena. Prvim korakom, nešto se preokreno u mom želudcu, svi su me čudno gledali, tj., kao da su gledali kroz mene a ne u mene. Polako sam privukla lijevu nogu desnoj, stala u čvrst stav i kročila u novi svijet, svijet koji je vodio.. nigdje? Kročila u nešto novo, nepredvidivo. Bila sam defintiivno kao neki uljez među njima, ali me nije zanimalo! Onako sigurna i odlučna, prošla sam kroz 'rulju' kod koje se defintitivno nije znalo gdje su! A prolaz pored neke grupe djevojaka bio bi ispraćen hihotanjem i podmuklim smijehom. Kao, 'Fufica', nisu bile bitne. I baš kada sam kanila uhvatiti, za onu kvaku na vratima, ispred mene izleti nešto, ko' vjetrom naneseno.

-xXx: "Ti si Zoey Brown, nova ovdje. Ja sam Bill, školski novinar."  - blago sam kimnula glavom i nasmijala se.

-xXx: "Ako ti treba nešto, društvo, vodič, rame za plakanje, prijatelj,.." - i prije nego što je nastavio, "Više sam tip da pronalazim sebe u samoći."

-xXx: "Super! Odličan, naslov o novom učeniku! Patim za dobrom temom!" - pogledala sam ga onako, iznenađeno ali i čudno. Članak?

-"Aa. Hamm. Ne, molim te!" - mislim da sam više mucala nego ikada.

-xXx: "Opusti se!" - nasmijao mi se.

-Ja: "Aa, dobro! Hvala!" - nekako sam odahnula.

-xXx: "Nema na čemu! Ali svakako ću razmisliti!" - kimnuo je glavom par puta, te kada je vidio moj izraz lica pokuvao posljednu rečenicu te je ostalo sam "Nema na čemu!" Pogledala sam u mnogobrojne papire u mojim rukama, prvi čas mi je bila Matematika. Stajala sam ispred vrata i razmišljala da li da otovorim? Nekako sam bila stidljiva, pa nekako kao da biram, lijevo ili desno. Izgleda mi, bilo koji put da odaberem biram pogrešno,.. Ali šalu na stranu. Stidljivost ostavljam iza sebe, duboko udahnem i uhvatim za plastičnu, crnu kvaku. Ispred me dočeka stvarno mnogo toga. Profesor, koji izgleda nije odlazio u zbornicu ili je već zvonilo. Dočekao me ponovni hihot sa hodnika, ali ih je profesor ušutkao i napokon rekao:

-"Ti si sigurno nova učenica, Zoey! Sjedi na prvo slobodno mjesto i pokušaj nam se pridružiti u izradi zadataka!" - blago sam potvrdila i pogledala u djevojku koja mi od početka maše i pokazuje na prazno mjesto  pored sebe. Brinetta, imala je svijetlo smeđu, kratku kosicu i nekako šarolik izbor odjeće. Ozbiljna sam!

-xXx:"Ja sam Jessica!" - tiho je prošaptala i uputila mi blagi osmijeh. Samo sam kimnula glavom i izvukla stolicu. Knjige sam stavila na stol, ruksak smjestila pored i pokušala uklapati zadatke i formule! Kada god bi podigla pogled sa sveske, svi bi buljili u mene kao da sam  hodajući mrtvac! No, pokušala sam ne misliti na to i usredotočiti se, pošto je bilo stvarno puno zadataka! Profesor je objašnjavao i objašnjavao, ali uzalud. Razred se pravio da sluša, ali ništa od toga. Papirirći su letjeli na sve strane, razni folovi. I dok sam ja pokušavala da se neutrališem zvonilo je, pa napokon!