Život u ružičastom

njemu

lako je naviknuti se na miris tvog parfema, na lagan kružni dodir preko mojih rebara i na blag osmijeh na tvojim usnama.

nitko te ne zaslužuje., to sam ti šapnula u mraku vlastite sobe, obrgljena tvojim rukama. osluškivala sam tvoje srce dok si se smijao. šta ni ti?
ne, ni ja te ne zaslužujem još, makar nadam se da uskoro hoću.
što nam više treba? dodao si tako, dok smo ležali u mom krevetu, ja u tvojih rukama i licem zaronjenim u tvoj vrat.
gledala sam ti lice dok si pokušavao zaspati. nekako volim tvoje lice, ali ti si mi rekao da ne znaš zašto. izgleda da ne znaš koliko si lijep u mojih hladnim očima.
oči. variraju od mile zelene do hladne plave u koju je umješana zlato poput sunčeve zrake.
ali ti ne znaš što je hladnoća. tvoje riječi uvijek su mi tople i griju me noćima kada mi nedostaješ. jedno za drugo propuštamo autobuse u kasnim večerima.

mislim da, kada bih dopustila da ti bus u 23.10 pobjegne, ne bih te nikad pustila iz svoje sobe.
tako lako držiš me, kao da u tvojim rukama pripadam i za njih sam dizajnirana.