Tajna njenog ponora

Prvi Dio

Danas je veliki dan. Jedan od najvažniji u mom životu.
Danas se udaje moja najbolja prijateljica i ja sam kuma.

Ne mogu opisati srecu i ponos koji osjećam. Ona mi je sve što imam. Ona je moja sestra po bolu. I ako nismo ista krv, volimo se i postujemo kao da jesmo. Poznajem je od kada je bila beba, često sam je sa majkom posjećivala. Bila mi je kao živa igračka, jer sam tad imala jedva sedam godina. Voljela sam da provodim vrijeme sa tom malom nasmijanom bebom, a kasnije razigranom djevojčicom. A danas?

Danas se ta djevojčica udaje. Danas je dan za slavlje. Poslije svega šta smo prošle, zaslužila je sreću. Pa bar jedna od nas.

Zato danas zaboravljam sve. Zato ću da pustim sve konce iz ruku, ali samo danas. Jer danas nema mjesta tugi. Danas samo sreća, radost i osmjeh za ljubav i koja suza radosnica.

Moja malena sestra se udaje i zato ću je dostojanstveno podržati, zaboraviću sve i daću sebi oduška.

I evo me. Stojim ispred ogledala zadovoljna onim što vidim.

Crna kratka haljina, obrubljena čipkom sa dubokim dekolteom i tri četvrt rukavima. Pripijena je uz moje tjelo i savršeno ističe moje obline i lijepe noge. Torbica nježne lila boje i iste takve štikle. Kosa mi je pokupljena u elegantnu nisku punđu i diskretna šminka, sa odgovarajućim visećim naušnicama lančićem i satom.

Izgledam lijepo.

Nanesem parfem i nasmješim se sebi u ogledalu.

Armin, Nikin budući muž, poslao je auto po mene. I dok se vozimo ka opštini gdje se održava vjenčanje, u sebi se prvo zahvalim a onda i pomolim Bogu. Sve što želim je da bude srećna sa njim. Čini mi se kao dobar momak, do duše još nisam sigurna kakav je zapravo jer ga malo poznajem.

Preselio me bez pitanja, lijepo od njega ali trebao je meni da prepusti izbor, a ne da odluči u mjesto mene. Ali ne mogu da se bunim stan je fantastičan i definitivno ima bolji krevet od kreveta u studenskom.

Spasio nas je u onoj konobi prije pola mjeseca. Brinuo se o Nikol sve vrijeme i zaista ne znam šta da mislim. Na kraju kad sve saberem i oduzmem, bar ovo što znam dobar je čovjek, ali težak.

Ulazim u salu i primjećujem da nije prazna. Naravno da nije kad se u njoj nalazi najseksi muškarac kojeg sam ikad vidjela u životu, a ja imam dvadeset i šest godina.

I ako se bori da zaveže kravatu, onako sav upetljan nije ni malo smješan već zrači nekom misterijom. To ogromno tjelo, upakovano u odjelo krojeno po mjeri, košulja koja se zateže i pokažuje njegove mišiće grudi, stomaka i sat na ruci dokazuje da ovaj muškarac nije tek neki šarlatan.

On ima karakter.

Te snažne crte lica i svjetlo smeđa kosa sa uredno održavanom bradom, nikako ne mogu pripadati bezličnom čovjeku.
Frustrirano uzdahnu i skide kravatu.

"Ah."- dječački se naduri i ne mogu da se suzdržim već se nasmijem i on podignu glavu.

Te oči. Isuse. Naježila sam se od njegovog pogleda, što mi govori da je ovaj muškarac san svake žene.

"Izvini." - kažem kad mi mozak proradi, a on samo podignu obrvu.

"Trebaš pomoć?" - pitam dok mu prilazim.

"Uh, nemaš pojma koliko." - izvlačim mu kravatu iz ruke i ponovo namještam.

"Eto, čas posla."

"Spasila si me, priznajem." -osmjehne se i ja zamalo sjednem na dupe jer pa Isuse ima osmjeh od milion dolara."Ali u moju obranu, to je kravata i on jedne trake moraš napraviti dvije i još da lijepo izgleda, komplikovani je." - on zaista misli da je to teško.